Ovih dana po internetu kruži mail – Izbacite konačno ovakav „spolni odgoj“ iz hrvatskih škola.
Uz sve rasprave o reformi kurikuluma, nekako su zaboravljene sve bitke koju su se vodile oko ovog pitanje za vrijeme bivše vlasti, a sada se na jedanput više i ne spominju (čast iznimkama). Pitam se je li možda jedan dio otpora u ono doba bio više politički motiviran protiv ondašnje vlasti, kada se sada, u jeku rasprave o reformama, o spolnom odgoju tako malo govori. Kako smatramo ovo pitanje izuzetno važnim, danas prenosimo odlomak iz članka koji je objavljen na blogu nasljedujmariju:
Stav Crkve je prema njemu jasan– odnosno pokazuje da je spolni odgoj pravo i dužnost isključivo roditelja, koje oni mogu delegirati drugima, ali im se nikada ne smije preoteti.
Sveta Majka Crkva nije nikad niti jednu takvu „poduku“ smatrala „potrebnom“ osim prirodne pouke koju roditelji daju svojoj djeci o seksualnim pitanjima kada ulaze u zrelu dob žene ili muškarca. I više od toga, „seksualni odgoj“ u razredima za djecu i mlade izričito je zabranio papa Pio XI. u svojoj enciklici o kršćanskom obrazovanju Divini Illius Magistri objavljenoj 1. prosinca 1929., gdje pronalazimo prvu zabranu Katoličke Crkve formalnog seksualnog odgoja u otvorenom razrednom okruženju, odnosno zabranu te akademske novotarije koju su uveli određeni liberali u katoličke obrazovne krugove na početku 20.stoljeća.
Kao što Pio XI. kaže:
“Druga vrlo ozbiljna opasnost je naturalizam koji danas okupira polje obrazovanja u tim najdelikatnijim stvarima čistoće i morala. Previše česta je pogreška onih koji s opasnom sigurnošću i pod ružnim nazivom propagiraju takozvani spolni odgoj (u Americi SexEd – sexual education), pogrešno zamišljajući da mogu naoružati mlade protiv opasnosti senzualnosti jedino uz pomoć samih prirodnih sredstava, poput drskog upoznavanja i predostrožnih instrukcija za sve bez iznimke, čak u javnosti; i još gore, izlažući ih od ranih godina prilikama da bi ih navikli, tako barem govore, kao da ih žele učiniti bezosjećajnima pred takvim opasnostima.
Takve osobe ozbiljno griješe jer odbijaju prepoznati urođenu slabost ljudske prirode, zakon o kojem govori apostol, i bore se protiv zakona uma te također ignoriraju iskustvo činjenica iz kojih je jasno da su, pogotovo kod mladih ljudi, zle prakse posljedica ne toliko nepoznavanja koliko slabosti volje koja je izložena opasnim situacijama i koja je bez podrške sredstava milosti… općenito govoreći, za vrijeme djetinjstva dovoljno je koristiti ta sredstva koja proizvode dvostruki efekt otvaranja vrata kreposti čistoće i zatvaranja vrata prema porocima.”
Divini Illius Magistri, osobito kada Pio XI. citira uvide rimskog pisca iz 16. stoljeća, kardinala Silvia Antonianija, o kršćanskom obrazovanju djece, zagovara princip da odgovornost prenošenja intimnih informacija o seksualnim činjenicama pripada primarno roditeljima koji imaju i milost staleža i intimno poznaju svoju djecu.
Kako smo mogli i očekivati, tadašnji modernisti nisu bili utišani izravnim suprotstavljanjem pape Pija XI. otvorenoj seksualnoj poduci katoličke djece. Tako da je dvije godine kasnije Sveta Stolica bila prisiljena ponovno javno izdati zabranu:
Pitanje: Može li metoda takozvanog „seksualnog odgoja“ ili čak „seksualne inicijacije“ biti odobrena?
Odgovor: NE – Sveta Stolica poziva se ponovno na Divini Illius Magistri dodajući: „Nikakvo odobrenje ne može biti dano zagovarateljima ove nove metode, koju su nedavno prihvatili čak i neki katolički autori i objavili u javnosti tiskana djela.“
Godine 1929. kada je Divini Illius napisana, bila je vrlo značajna. Početak 20. stoljeća donio je sa sobom jačanje organizacija koje su bile usmjerene protiv života, protiv braka i protiv obitelji koje su predstavljali eugeničari, neomaltuzijanci, sangeriti, darvinisti, socijalni anarhisti i cijeli asortiman ostalih „seksulanih reformatora“.
Od 8. do 14. rujna 1929., članovi Kongresa svjetske lige o seksualnoj reformi susreli su se u Londonu da promoviraju onanizam, kontrolu rađanja, masturbaciju, kontrolu populacije, sterilizaciju, umjetnu oplodnju, razvod i feminizam; dekriminalizaciju homoseksualnosti, abortusa, pornografije i prostitucije; i najvažnije instrukcije o „seksualnoj higijeni“ i „seksualnom odgoju“ za mlade. „Seksualni reformatori“ su te programe gledali kao najvažnije sredstvo za ostvarivanje svojeg plana. Dvostruki udar groma Pija XI. – njegova enciklika o kršćanskom obrazovanju koja je zabranila javnu seksualnu poduku u školama, koju je godinu dana kasnije pratila njegova poznata enciklika o obrani kršćanskog braka, Casti Connubii – riješio je problem barem za katolike. Također, 1930. pao je i protestantski moral pod Rezolucijom 15 prihvaćenoj na anglikanskoj Lambeth konferenciji koja je odobrila upotrebu kontracepcije za teške slučajeve.
Papa Pio XII. dva puta je podržao zabranu svog prethodnika za programe seksualne inicijacije. Jednom, 18.rujna 1951., u obraćanju francuskim očevima obitelji u kojem je osudio nesreću programa seksualne inicijacije koji pretjerano naglašavaju bit i doseg seksualnog elementa u životu. I drugi put, 13. travnja 1953., u obraćanju na kongresu psihoterapije i religije u kojem je podsjetio svoju akademsku publiku da “ta pravila [o seksualnoj poduci] nisu ukinuta, niti izričito niti via facti (naglasak nadodan).”
Nacionalni koncil o katoličkoj skrbi 17. studenog 1950., izdao je službenu izjavu pod naslovom: „Dijete: građanin dva svijeta“ u ime SVIH američkih biskupa u kojoj je hijerarhija podsjetila roditelje o njihovoj posebnoj nadležnosti i dužnosti u vezi pružanja seksualne poduke svojoj djeci. Poglavlje je završilo svečanim upozorenjem: „Snažno protestiramo protiv uvođenja seksualne poduke u škole.“
Zapamtite taj datum. To je zadnji puta da ćete vidjeti zajedničku podršku američkih biskupa enciklici Divini Illius Magistri. Osamnaest godina kasnije, u svom pastoralu, Ljudski život u naše doba, američki biskupi učinili su seksualnu poduku „ozbiljnom dužnošću“ i pozvali su na „sistematsko“ omogućavanje razredne seksualne poduke u dijecezanskim kurikulumima zbog „novih okolnosti moderne kulture i komunikacija“. U stvari, jedina istinska promjena bila je rušenje i kolaps kolektivne hijerarhijske kralježnice.
Priopćavanje seksualnog znanja, i izravno i neizravno, u pravo vrijeme, na pravom mjestu i na prikladan način znatiželjnom djetetu i starijem adolescentu je pravo i dužnost roditelja. Roditelji su po prirodi slobodni od požude kada se bave svojom djecom u seksualnoj sferi. Po milosti njihovog zvanja oni imaju ispravno određenje i znanje da zaštite svoju djecu od opasnosti preranog buđenja seksualnog interesa. I po svojem primjeru čiste ljubavi i osjećaju za čednost i pristojnost, dobri i sveti roditelji osnažuju unutarnji osjećaj za čednost i čistoću u svojoj djeci. Nadalje, formacija u čednosti i intimnosti su dragocjene u razvijanju dječje sposobnosti da razabire što je normalno nasuprot nenormalnom ponašanju i interakciji između njega i starije djece i odraslih.
Porijeklo „seksualnog obrazovanja“ protivno životu
Nema nikakve tajne oko dijaboličnog porijekla „seksualnog obrazovanja“, kao što sam gore spomenula.
U mojoj prvoj knjizi, Seksualni odgoj – posljednja pošast koju sam napisala 1989. na vrhuncu „prolife“ rata protiv programa seksualne inicijacije u katoličkim i javnim školama, opisala sam korijene tog pokreta koji su protiv života, njegovo vodstvo koji je protiv života, njegove ciljeve koji su protiv života i njegovu metodologiju protiv života i dokumentirala sam izvitoperen i varljiv put po kojem je „seksualno obrazovanje“ došlo u župne škole nakon Drugog vatikanskog koncila.
Također nema nikakve tajne niti oko toga za koju je svrhu „seksualni odgoj“ projektiran.
Prema dr. Richardu Dayu, bivšem Nacionalnom zdravstvenom direktoru „Planned Parenthooda“- za svjetsku populaciju, glavna svrha „seksualnog odgoja“ je zainteresirati djecu za seks u ranoj dobi i povezati seks s potrebom kontracepcije što ranije u životu, čak i prije nego postanu seksualno aktivni. U govoru iz 1969. s dana „Novog Svjetskog Sistema (poretka)“ inzistira se da seks mora biti odvojen od reprodukcije i reprodukcija od seksa.
Osiguravanje „prava na abortus“ samo je jedno od mnogih „prava“ koje „seksualni odgoj“ može osigurati, a radi se o sljedećim pravima:
• “pravo“ na „kontracepciju“
• “pravo“ na sterilizaciju sebe i retardiranih osoba
• “pravo“ na preljub, na pokusni brak te na razvod
• “pravo“ na eugeničarsko rasplođivanje, odnosno umjetnu oplodnju i surogat majčinstvo
• “pravo“ na samoubojstvo i eutanaziju, odnosno da ubiješ sebe i druge koji su bolesni
• “pravo“ na infanticid, odnosno da ubiješ mentalno i fizički hendikepirane bebe
• “pravo“ na slobodan pristup pornografiji
• “pravo“ na sve vrste seksualnog izražavanja, uključujući masturbaciju, sodomiju, incest, bestijalnost i sadomazohizam
• “pravo“ na pederastiju i pedofiliju tako da se djeca i mladi mogu uključiti u “kreativnu“ seksualnost
• “pravo“ na komercijalni seks, odnosno žensku i mušku prostituciju, kao i heteroseksualnu, homoseksualnu, transspolnu i surogat seks terapiju i rekonstrukcijsku operaciju
• “pravo“ države da uvede programe kontrole stanovništva, i dobrovoljne i obavezne„Seksualni odgoj“ nije o Bogu niti o prirodnom zakonu. – On je o seksualnoj idolatriji.
On nije o kreposti. – On je o poroku.
On nije o moralu. – On je o nemoralu.
On nije o čistoći i čednosti. – On je o ljudožderstvu nevinosti i čistoće.
On nije o plodnosti. – On je o sterilnosti.
On nije o ljubavi. – On je o postizanju genitalne stimulacije i otpuštanja.
On nije o poštovanju i časti. – On je o nepoštivanju i nevjernosti.
On nije o obiteljskom životu, već o uništenju obitelji i umanjivanju roditeljskog autoriteta.Ukratko, „seksualni odgoj“ usmjeren je protiv obrazovanja, protiv djeteta i protiv obitelji. To je oblik seksualnog uvjetovanja i „rekonstrukcijske psihoterapije“ stvoren za deformiranje savjesti mladih i pretvaranje mladih ljudi u seksualne robote i polimorfne pervertite. To je legalizirani oblik zavođenja djece i njihovog zlostavljanja.
(….)
Za kraj, jedino kroz otkrivanje ili ponovno otkrivanje duhovnog života – života ispunjenog ljubavlju prema Kristu, života molitve i pokore, života čistoće i podložnosti Božjim zakonima – može se svijet vratiti zdravom razumu i svetosti u pripremi za svijet koji će doći.
Cijeli članak možete pročitati na blogu nasljedujmariju, koji preporučujemo svim čitateljima.
