Prije stotinjak godina, inače veseljak, G.K. Chesterton je žalio zbog dvije stvari koje su i danas problem. Prvo, što kao pisac mora pisati o Božiću mnogo prije Božića kako bi njegov tekst bio objavljen za Božić. Drugo, čini se da ostatak svijeta slavi Božić mnogo prije Božića, a onda kada Božić dođe, svi prestaju slaviti. Trebalo bi biti upravo suprotno.
Iako volimo Božić zbog tradicije koju taj blagdan predstavlja, zaboravili smo jednu od najvažnijih tradicija. Nekoliko stoljeća ranije, ljudi su čekali Božić da bi proslavili Božić. A onda su ga slavili dvanaest dana. Uoči blagdana prisutan je bio post, a zatim je bilo mnogo dana gozbe. No, posljednjih godina, unatoč službenim pokušajima da se promjeni proslava Božića, proslava traje više od mjesec dana prije samog blagdana, a zatim nestane na taj dan i svi dokazi o Božiću se brišu.
Chesterton kaže sljedeće: „Moderni čovjek ima nejasan osjećaj kojim smatra da dolazak na gozbu, znači dolazak do cilja. Prema modernim trgovačkim običajima, pripreme za to su jako duge, a praksa se čini vrlo kratkom. To je, naravno, u oštroj suprotnosti sa starijim tradicijskim običajima, u vrijeme kada je to bila sveta svetkovina za jednostavnije ljude. Tada je priprava poprimila oblik strožeg vremena došašća i posta na Badnjak. Ali kada je čovjek trebao proslaviti blagdan Božića, to je trajalo još dugo nakon blagdana Božića. To je neprekidan praznik veselja koji je trajao najmanje dvanaest dana”. Završavao je, ističe autor, kulminacijom koju je slavno obilježio pisac za kojega je većina nas čula, a to je William Shakespeare. Napisao je dramu pod nazivom Dvanaesta noć. I dok je većina nas čula za predstavu, većina je zaboravila značenje dvanaeste noći. Dvanaesti dan Božića. Posljednji od desetak dana velikog slavlja, koji počinje Kristovim rođenjem i završava posjetom mudraca.
Chesterton smatra da je dvanaesta noć mnogo važnija od Nove godine. „Dok se progresivci već raduju proslavi Nove godine, kršćani bi se još uvijek trebali osvrnuti na Božić. Velika je razlika između gledanja unatrag s entuzijazmom prema nečemu i gledanja naprijed s ozbiljnošću. Ljudi hvale budućnost jer je isprazna i bezoblična; boje se prošlosti jer je puna stvarnih i živih sjećanja”.
Suvremeni svijet sa svojom opsesijom da bude moderan, to jest suvremen, uvijek je u ratu s tradicijom ili s onim što smatra „zastarjelim”. Ključni slogan toga svijeta je „promjena“, ali jedina promjena, kaže Chesterton, je na „pjenastoj i neozbiljnoj površini društva“. Ispod toga su isti problemi, iste borbe i iste ideje s kojima su se svi ljudi morali suočiti, čak i ako ih pokušavaju izbjeći i suočiti se s njima. Ali čak i u našem složenom svijetu postoje jednostavne stvari koje nas podsjećaju na trajne stvari. Jedna od stvari koja nas podsjeća je „razboritost seljaka u obične dane i proslava seljaka u vremenu blagdana”. Pastiri su uvijek shvaćali stvari prije mudraca.
Svaki ritual, tj. obred ukazuje na nešto izvan sebe. Naše božićne figurice u jaslicama dočaravaju stvarne ljude i povijesni događaj. Naši jednostavni simboli upućuju na konačnu stvarnost. Naša „ritualna veselja“ su pokušaj da izrazimo nedokučivu radost koju bi čak i kor anđela jedva mogao izraziti. Nama se rodio Spasitelj. Nikad nije bilo bolje vijesti i nikad nije bilo boljeg razloga za slavlje.
