U zadnjih godinu dana, često smo na našem blogu iznosili kako se katolički mediji diljem svijeta bave napadima na crkveno učenje, koje su kardinal Walter Kasper i njemu skloni ‘progresivni’ biskupi iznijeli na prošlogodišnjoj izvanrednoj Sinodi biskupa, o čemu će se zasigurno ponovno raspravljati ovog listopada na redovnoj Sinodi o obitelji. Nažalost, o tome se malo raspravlja u našim medijima gdje se, čini se barem, zauzima (skupa s našim biskupima) neutralan stav prema ovim događajima. Kako se ne bi nikome ‘zamjerilo’, konkretni stavovi se ne iznose, barem ne javno.
Zato mi je zapeo za oko Komentar mjeseca u ovomjesečnom broju Veritasa gdje ‘Ususret redovitoj Biskupskoj Sinodi o Obitelji‘ fra Žarko Relota objavljuje članak pod naslovom A jadni ljudi!!! Pod oznakom „ljubav je puno više od nekih vjerskih regula“ daje se naslutiti u kojem smjeru kreću njegovi argumenti, ali ću dopustiti čitateljima da sami odluče da li se s ovim člankom priprema teren za ‘promjene’ koje autor smatra neminovnima.
Pa smo odlučili prijeneti članak u cijelosti:
Župnik se revno i predano predao svome pozivu i pokušava opravdati svoju dužnost i svoje vrijeme. Trudi se susreti što više župljana župe koja mu je povjerena i u kojoj je „pastir i vođa“. U prvom redu računa s roditeljima prvopričesnika i krizmanika. Njih je, ipak, najlakše okupiti jer djeca trebaju primiti sakramente. Prvopričesnici jer žele, a krizmanici da još i to „obave“. Svakom kandidatu za Prvu svetu pričest podjeljuje pismeni dopis da ponesu svojim roditeljima kao obavijest o terminu susreta. Od dvadeset i tri para roditelja susretu se odaziva njih osam. Iznenađen i pomalo razočaran takvim odazivom, dobiva obavijest da upravo samo osmero djece živi s roditeljima koji su tom djetetu dali život. Ostali su, da budemo u duhu „Familiaris consortio“, u neregularnim situacijama. Poziva i njih, jer spomenuta Apostolska pobudnica govori da s posebnom brigom i ljubavlju treba pristupiti i tim osobama koje žive u „neregularnim situacijama“. Htio bi ih saslušati, pomoći im, vidjeti postoje li načini da neregularno postane regularno, ali na kraju, saslušavši sve i porazgovorivši se sa svima, jedini zaključak koji može izvesti bio je: „A jadni ti ljudi“!!! Možda i ta djeca“!!!
Teško je bilo koga proglasiti jadnim. Još je teže nekoga takvim smatrati i prema njemu se tako odnositi, ali svakako da tu nešto ne „štima“. Zapravo, tu ne odgovora puno toga. Ne odgovora što se brak između onih koji su ga uredno i regularno sklopili nije uspio održati; ne odgovora jer se ušlo u novu vezu koja je za Crkvu neprihvatljiva; ne odgovora jer dijete sada ima više „mama“ i „tata“; ne odgovora jer se djeca pripremaju za sakrament koji im roditelji ne mogu primjerom svjedočiti; ne odgovora jer djeca trebaju razgovarati s roditeljima o nečemu i nekomu kome roditelji ne mogu pristupiti, a u isto vrijeme trebaju poticati svoju djecu da oni to čine; ne odgovara jer mnogi od tih roditelja smatraju da nisu svojim krivnjom sebe doveli u neregularnu situaciju i da je Crkva prema njima nepravedna i kruta; budući da im, kako oni to kažu, ne dopušta pristup sakramentu Pomirenja i Euharistije; ne odgovara jer često ne razmišljaju o svojim, nazovimo ih tako krivim potezima, kojima su sebi onemogućili pristup ovim sakramentima …
Puno toga ne „štima“, tako da službenici Crkve moraju zaključiti: „A jadni ti ljudi“, a ti ljudi zaključuju: A jadna ta Majka Crkva koja mi nešto zabranjuje“.
Ovaj kompleksan problem duboko dira sve. Crkvu, osobito njezine pastire na terenu, roditelje, djecu. Nikomu nije lako i nitko nije sretan ovakvim situacijama. Nitko nije ni zadovoljan ovakvim rješenjima, jer ovo zapravo i nisu rješenja. Rješenje nikada ne može biti u konstatacija „a jadni ti ljudi“. Rješenje jedino može biti u traženju izlaza iz te jadne situacije.
Upravo zbog toga i imali smo priliku pratiti izvanrednu Sinodu biskupa o obitelji i upravo zbog toga priprema se redovita Sinoda biskupa o obitelji. Hoćemo li i nakon nje zaključiti: „A jadni ti ljudi“, ili će se pokušati tražiti rješenja – ostaje nam da vidimo. U svakom slučaju ostaje nam moliti za to da nitko nakon ove Sinode ne bi imao više razloga za bilo koga reći „jadan on“ ili „jadni oni“.
Čitam don Marca Pedrona i njegovo biblijsko razmišljanje o gubavcu.Piše: Isus vidi čovjeka u potrebi. Približava mu se. Dotiče ga i čisti od njegove nečistoće. Ne govori mu ‘najprije se obrati, promijeni svoj život i onda ću te ozdraviti’. Isus zamišlja gubavca kako mu govori: ‘Ja živim u grijehu. Time sam se isključio iz sakramenata. Ne mogu pristupiti pričesti…’ Slažem se – kaže Isus. Ali, zar misliš da te zbog toga manje volim? Nastavlja don Marco: „I kad nas naše srce proziva zbog nečega, Božje srce i tada je veće od našega. Religija te ponekad odbija, ali Bog ne. Ništa ne trebaš dati Bogu. Bog se daje tebi. Ljubav je puno više od nekih vjerskih regula“.
Svima bi nam najbolje bilo da sva djeca koja se pripremaju za sakramente (i ne samo oni) imaju uza se svoje roditelje,oca i majku, koji su im dali život. Bila bi sretna djeca, bili bi zadovoljni roditelji,a bio bi zadovoljan i župnik,jer bi zajedno s roditeljima pripremao djecu za sakramente i jer bi roditelji primjerom pokazali djeci kako se pristupa sakramentima.
No, budući da je situacija takva kakva jest, drugačija od one koju bismo svi htjeli,preostaje nam vjerovati u uspjeh nadolazeće Sinode, koja će, ako već ne može dovoditi u pitanje božanske stvari („Ono što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“), barem može poraditi na primjeni misli don Pedrona „ljubav je puno više od nekih vjerskih regula“, jer nitko nema nikakve koriste ili pomoći od „jadnih tih ljudi“.
