Stara jedna poslovica veli kako je ljudski pasti, ali je đavolski ustrajati u zlu. Svi smo grešni veli Pavao: Po Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt (Rim 5,12). Grešni smo. Bog to najbolje zna. A prvi korak prema Bogu i pomirenju s njime jest ponizno priznavanje grijeha. O tome nam danas govori Božja riječ.
Nitko od nas ne može sama sebe sagledati i razumjeti do u tančine zašto je u svojoj prošlosti postupio ovako ili onako. Velimo ponekad: “Ne znam što mi je bilo!” I doista ne znamo. Koliko je na nas utjecala vlastita narav, odgoj, životne okolnosti, drugi ljudi… Kako god bilo, griješimo. Četo. U većoj ili manjoj mjeri. Tako smo danas u poznatoj Isusovoj prispodobi (Lk 15, 1-3.11-32) mogli vidjeti kako lakomislen čovjek može teško pogriješiti. Mladić je omirisao novac. Uvjeren kako sve zna bolje od svoga oca, uvjeren kako s njime započinje povijest, uzima novac i u tuđem svijetu želi započeti bolji život oslobođen svih ograničavanja. I krah se brzo dogodio. Oni što su mu se pravili prijateljima dok je novca teklo, netragom su nestali kad je novca nestalo. Mladić je odbacio dom i domovinu, a novi je svijet odbacio njega kad je ostao bez ičega. Čisti očaj.
Sagriješih!
I onda mladić počne razmišljati. Trijezno, logično. Pogriješio je. To je očito. Međutim, za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati. Shvatio je da sluge njegova oca žive puno bolje od njega. Oni imaju kruha na pretek, a on gladuje. Zato mladić veli: “Sagriješih!” Mi to redovito shvaćamo u nekom moralnom smislu, što i jest. Eto, mladić skrušeno priznaje, kaje se, itd. Međutim, temelj poniznosti jest zapravo – priznavanje istine. Ovdje je istina teška, ružna, ali je istina. Neuljepšana. Mladić je uludo sve prokockao. Ne može vratiti svoj novac, a niti svoj dobar glas, svoje sinovstvo. Sam sebi priznaje da je pogriješio.
Naša nevolja jest upravo u tome da sebi ne priznajemo svoje pogreške, a kamoli drugima. Nalik smo ljudima koji ne žele priznati da npr. imaju povišenu razinu šećera u krvi, pa onda odbijaju bilo kakvo liječenje. Koliko god istina bila bolna, treba se s njom suočiti. Pao sam na ispitu, jer sam ljenčario. Imam loš odnos sa svojom djecom, jer sam ih zanemarivao. Moji problemi u obitelji u velikoj su mjeri uzrokovani time što odbijam razgovarati, što bježim u alkohol, kocku i sumnjiva druženja… I tako dalje, i tako dalje. Dokle god ne priznamo u čemu smo mi (mi, a ne drugi!) pogriješili, nećemo ništa moći učiniti. Bit ćemo kao noj za kojega se veli da u opasnosti uvuče glavu u pustinjski pijesak… Kako li nam je važna i potrebna ta realnost koju netko naziva poniznošću. Poniznost je zapravo kruta realnost.
Ustat ću
Sada nastupa vjera. Vjera u vlastite snage i vjera u Božju milost. Mladić je spreman priznati svoj grijeh svome ocu. Spreman je suočiti se s mogućim očevim odbijanjem, s podsmijehom slugu, s govorkanjima sela… Reći će se: pa, naravno, kad je gladan! Međutim, zar nam se ne događa da ustrajavamo u svojoj tvrdoglavosti pa i po cijenu očite vlastite štete. Ja da priznam! Ja da njemu kažem da sam krivo postupio! Ja da dopustim da mi se podsmjehuju moji kolege, susjedi… Nevolja i nesreća je svih nas – a da o političarima i ne govorimo – da ćemo prije umrijeti od gladi nego priznati da smo u bilo čemu imalo pogriješili. A taj mladić je preko svega toga prešao i uputio se na neizvjestan put…
Da se proveselimo
Doček je natkrilio sva mladićeva očekivanja. Otac ga prima kao sina i uopće ne želi slušati njegove isprike. Štoviše, priređuje gozbu i baca se u trošak. Znamo da u ovoj prispodobi otac predstavlja milosrdnog Boga. Pogledajmo. Ako pogriješim, pa priznam, može se dogoditi da mi ljudi ne pokažu razumijevanje, da mi ne daju drugu priliku, da me izrugaju. Moguće je da me i moji najbliži odbace. Sve je to moguće. Međutim, dvoje nam nitko neće moći oduzeti. Prvo: mudrost i razboritost da otvorenih očiju sebi priznamo istinu. Da sagledamo sebe kakvima jesmo. Da se ne zanosimo pustim snovima koji nas vode u još veće nevolje. Drugo: nitko nam neće moći uzeti milosrđa Božjega. Bog se najviše veseli raskajanu grešniku. Veli pismo: Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost (Jak 4,6).
To je naša nada. Pristupamo s pouzdanjem Bogu. On i jest poslao svoga Sina da spasi grešne, a ne pravedne. Da podigne slabe, a ne jake. Bog je onaj pastir koji ostavlja devedeset i devet ovaca u pustinji da bi pronašao onu stotu, izgubljenu. Zato, ove korizme puni pouzdanja u Božju dobrotu želimo ovo troje. Prvo, priznati u svojoj savjesti i pred Bogom gdje i u čemu griješimo. Koji put će biti i važno i potrebno da to priznamo i onima koje smo povrijedili. Drugo, ustat ćemo i zaiskati Božje milosrđe. Korizmena ispovijed će nam u tome smislu donijeti pravi mir. Treće, samo tada ćemo osjetiti pravu radost. Bog ljubi raskajana grešnika i uopće se ne želi spominjati naših grijeha.
Ne zaboravimo i ono posljednje. Stariji se brat nije radovao. Obuzela ga je zavist. A zavist je neprijatelj svake radosti, mira, prijateljstva. Zavist je čista suprotnost Bogu. Nikome ne pomaže, zavidnika unesrećuje i još k tome udaljava od Boga. Ako već i (pogrešno) mislimo da nemamo nekih posebnih mrlja na savjesti, barem se čuvajmo uspoređivanja s drugima i osuđivanja drugih. Samo tako će ovo korizmeno vrijeme u nas unijeti svježinu i čistu i nepatvorenu radost.
Dr. Zvonko Pažin za Portal Vjera i djela
