Vladina odluka da se broj osoba na misnim slavljima ograniči na 25, praktički bi značila- izuzmemo li male seoske župe, zabranu izvršavanja zapovjedne dužnosti sudjelovanja na misnom slavlju za većinu vjernika diljem Hrvatske.
Po svemu sudeći, vlada je donijela svoju odluku u sprezi s Biskupskom Konferencijom jer dosad nema ni jedne riječi protivljenja ili barem propitkivanja ovih, po mnogo ćemo, nelogičnih mjera.
S druge strane, u mnogim zemljama Europe i Sjeverne Amerike, biskupi se itekako protive vladinim odlukama o zatvaranju ili drakonskom smanjivanju broja vjernika koji smiju prisustvovati na svetoj misi. Tužbe se vode na vrhovnim sudovima, laici otvoreno prosvjeduju na javnim trgovima ispred katedrala…
Prenosimo članak o događajima u Francuskoj koji pokazuje uspjeh koji se može postići kada se, u ovom slučaju, barem laici, organiziraju i suprotstave vladinim odredbama:
Proteklog vikenda, dok mnogi dijelovi svijeta i dalje trpe ograničenja misnih slavlja, tisuće katolika u otprilike sedamdeset gradova širom Francuske – u odnosu na gotovo četrdeset gradova prethodnog vikenda – okupilo se ispred katedrala i crkvi treći uzastopni vikend zaredom, da podsjete vladu kako je misa neophodna i da se mole za povratak javnog bogoslužja. Unatoč rezervama neke (njihove) biskupske subraće, pojavila su se tri biskupa: nadbiskup Vincent Dollman, koji se obratio narodu u Cambraiu i biskupi Philippe Christory iz Chartresa i Marc Aillet, koji su bili prisutni na skupovima za-misu u Bayonneu.
O skupovima se opširno izvještavalo u francuskim medijima i čini se da su ostavili dojam. Predsjednik Macron 24. studenoga je najavio da će javna bogoslužja ponovno biti dopuštena od 29. studenoga. Ipak, katolici su bili zgroženi saznanjem da će najveći dopušteni broj vjernika na bogoslužju biti trideset bez obzira na veličinu crkve (isto vrijedi za katedralu u Chartresu i najmanju kapelicu). Odluka će vjerojatno značiti da mnogi katolici neće moći prisustvovati misi ponoćki za Božić ove godine.
Macronovu „velikodušnu odluku“ prate dvije važne pravne pobjede ostvarene prošlog tjedna. Kao što je izvijestio Crisis Magazine, vlada je zabranila prosvjednicima da se mole, javno prijeteći ozbiljnim sankcijama. Katolicima je rečeno da će se to smatrati kršenjem zakona o razdvajanju crkve i države iz 1905. godine. Stvar je otišla na sud, a u posljednji trenutak su postignute dvije pravne pobjede u Parizu i Clermont-Ferrandu. Sud je presudio da Zakon o razdvajanju crkve i države iz 1905. zapravo ne zabranjuje molitvu ili čak misu na otvorenom za vrijeme skupova. No, policija je ipak blokirala skup u Clermont-Ferrandu, pozivajući se na zabrinutost zbog javno zdravlje.
Američki katolici mogli su nedavno u časopisu First Things čitati o naporima koje su nadbiskup Salvatore Cordileone iz San Francisca i biskup Nicholas DiMarzio iz Brooklyna poduzeli da mise ostanu javne. U Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj vlada je zabranila katolicima da uopće prisustvuju misama, a u mnogim dijelovima svijeta i dalje postoje brojna ograničenja javnih bogoslužja. Nitko od nas ne može si priuštiti da ignorira nevolje braće katolika, ne samo zbog bratske ljubavi kako se COVID-19 kriza nastavlja odugovlačiti, već i zato što se možemo naći u istom položaju. Najbolje i najsigurnije sredstvo za povratak sveopće slobode slavljenja bogoslužja je molitva, posebno krunica.
Tako su nam iznova, s velikim zanosom i gorljivošću, govorili katolici na skupovima za-misu širom Francuske posljednjih tjedana. Neki su govornici bili klerici, ali većinom su bili katolici laici (odvjetnici, filozofi, akademici, očevi obitelji…), koji su srdačnim i ponekad strastvenim riječima naglašavali da je naša duhovna potreba za misom toliko važna koliko i naša fizička potreba za hranom. U Montpellieru su organizatori čitali naglas Solženjicinovo Harvardsko obraćanje iz 1978. godine, sa zastrašujućom točnom analizom sekularizacije Zapada. U Saint-Malou, bretonskoj luci iz koje je Jacques Cartier isplovio u Novi svijet, otac obitelji stao je ispred katedrale i izrekao sljedeći govor, koji ćemo u cijelosti prenositi u nastavku teksta.
Gospodin koji je održao ovaj govor otac je obitelji i predani član Militia Immaculata. Želi ostati anoniman.
“Dobrodošli. Prije nego što odvojim trenutak da progovorim o svrsi našeg prisustva ovdje, želio bih zamoliti svakoga od vas da se pobrine za nošenje maski i poštivanja pravila distanciranja među nama (propisanih zakonom u Francuskoj). Hvala vam. Također, zahvaljujem policijskim službenicima na ljubaznoj zaštiti tijekom ovog skupa.
Ovaj skup vjernika, to jest vjernih katolika sve je samo ne prosvjed aktivista, kao što smo objasnili prošli vikend. Znate, kao što znaju svi koji čitaju vijesti, da nas nije poslalo naše svećenstvo. Nismo ljudi, kako neki tvrde, koji žele samo raditi po svome, činiti što hoćemo ili nam je glavna briga „raditi neka svoje stvari po strani“. NE. (Aluzija na neodgovorne napomenama o prosvjednicima koje je izrekao pariški nadbiskup Michel Aupetit.)
Mi smo ljudi koji su privrženi Svetoj misi. Prisustvo na misi legitimna je težnja svakog katolika, životna potreba, pa čak i dužnost. Zbog toga zahtijevamo i inzistiramo na mogućnosti pohađanja bogoslužja u našim crkvama.
Je li čudno da želimo prisustvovati na Svetoj misi, tražiti nebesku pomoć u epidemiji koja nas je pogodila? Prije samo pedeset godina to bi bila najočitija stvar na svijetu, uz pridržavanje se sanitarnih propisa. Ipak, danas smo zabranjivani i ušutkivani, čak i od nekih čelnika našeg vlastite Crkve (klera).
Zašto smo toliko privrženi prakticiranje naše vjere – vjere koja je Francusku pretvorila u naciju?
Jer to je vjera koja iskazuje ljubav Božju prema svakom stvorenom čovjeku. Ljubav je zahtjevna. Ljubav nas podiže i preobražava. Čini nas boljima.
Odrekli smo se udobnosti života bez prisile, jer Bog nam je ponudio apsolutno (najsavršenije). Ne možemo trgovati s Apsolutnim, zasigurno ne da bismo udovoljili vladi pod čijim su nadzorom naša prava smanjena.
Čak i ako neki naš vjerski poglavar zatraži od nas, u ime vlade, da se odreknemo misnog blaga, koje je naše pravo, ni na trenutak ne možemo vjerovati da bi se većina biskupa i svećenika složila. Upravo ovu tihu većinu – prisilno ušutkanu – podržavamo svojim današnjim postupcima.
Nitko ne bira doba (trenutak) u kojem će živjeti. Može se žaliti, ali je besmisleno plakati za prošlošću koja je nestala. Dragi prijatelji, pošto nas je Bog ovdje stavio, iskoristimo ovo apsurdno vrijeme za posvećenje sebe i naših obitelji.
Apsurdno je željeti i nametati ovu novu religiju sanitarnog sekularizma katolicima, gdje se život smatra takvim apsolutom da je svećenicima zabranjen ulazak u bolnice i ne mogu umirućima donijeti duhovnu pomoć za koju mole. Dok se životima 200 000 nerođene djece, koliko se ubije svake godine na istim mjestima, ne pruža ista takva briga. Koliki je apsurd čovjeka svoditi na njegove osnovne potrebe, kao da ljudi nisu ništa više od stoke, a za preživljavanje im je potreban samo obrok sijena.
Dame i gospodo u vladi možete skinuti svoje maske. Ne maske s usta, već poveze s očiju preko kojih slijepo promovirate sekularizam. Bacite fasadu neutralnosti koja loše prikriva vašu ratobornost prema katoličkoj religiji, religiji koja je iskovala Francusku. Katedrala pred kojom stojimo samo je jedan primjer među brojnim drugima.
Priznajte da (Ga) odbijate te se borite protiv svake manifestacije Utjelovljenog Boga koji se žrtvuje za sve nas, kao i za vas, svaki dan na oltaru, postajući supstancijalno prisutan u kruhu i vinu.
Zbog čega smo danas ovdje? Jer je država zabranila naše prisustvo na misi i prekoračila nadležnosti koje posjeduje izravnim intervencijama u katoličko bogoslužje. Država nema moć apsolutnog suzbijanja javnog bogoslužja, niti ograničavati vršenje, jer je javno bogoslužje izvan njezine nadležnosti. Može samo zahtijevati da to učini crkvena vlast. To vrijedi i prema teologiji i doktrini, i prema zakonu naše sadašnje Republike.
Zakonom iz 1905. godine (koji odvaja Crkvu od države) i konceptom neutralnosti, država se lišila (tekst zakona jasno precizan) svake moći da intervenira u organizaciju bogoslužja ili da prosuđuje što je bitno i što nije. Stoga ne može prosuđivati niti razlikovati slučajeve pojedinačnog (osobna molitva) ili društvenog štovanja (misa), niti izdavati ograničenja u pristupu ili organizaciji jednog ili drugog.
Stoga, prema ustavu ne bismo trebali ni polagati pravo na slobodu bogoslužja. Možemo jednostavno istaknuti da država ne djeluje u skladu s vlastitim ustavom. Od ovog trenutka kakvu moralnu vjerodostojnost može posjedovati država koja krši vlastite zakone? Zaključak je očit.
U međuvremenu, činimo kao što su naši preci činili tijekom izbijanja kolere 1832. godine u Parizu. Iskoristimo djelotvorna sredstva kojima raspolažemo: čudesnu medaljicu i krunicu. Imajmo povjerenja da Presveta Djevica neće napustiti svoju djecu. Ona će širom otvoriti vrata naših crkava; sagrađene su, prije svega, kako bi vjernici mogli prisustvovati na Svetoj misi!
Naše je oružje krunica, zato povjerimo sve te nedaće našoj nebeskoj Majci; to je najbolji utočište koji imamo. Vjerujmo u krepost Nade. Nada je ta koja nas čini sigurnima u konačnu pobjedu.
Dragi prijatelji, hvala Vam što ste došli u ovolikom broju. Ovdje ćemo izreći obećanje koje obvezuje samo one koji ga odluče dati, da ćemo se ovdje vraćati svake nedjelje sve dok nam se ne vrati pravo na mogućnost sudjelovanja na Svetoj misi, koja je osnovna životna potreba za nas.
Na taj ćemo način svjedočiti vjeru i glad koju doživljavamo za Bogom. Glad koju vi, naši upravitelji, tvrdite da ne osjećate i ignorirate je. Da, mi zahtijevamo povratak Svete mise u naše crkve! Poručujemo Vam da vaše sredstvo za dezinfekciju ruku nikada neće zamijeniti našu Svetu vodu.
Pozdrav do sljedeće nedjelje i svima Vama želim siguran povratak Kući.”
