Dozvola ređenja oženjenih svećenika u Amazoniji je ideja “bijelih svećenika”, a ne domaćih vjernika, nedavno je izjavio biskup Athanasius Schneider.
U intervjuu za LifeSiteNews, biskup Schneider razgovarao je o prijedlogu da se u Amazoniji dopuste oženjeni svećenici zbog nedostatka svećenika. Rekao je da dobro poznaje brazilske katolike jer je sedam godina živio u Brazilu te dodao kako oni sami ne bi tražili oženjene svećenike: „Ne, to je ideja koju im u glavu ne stavljaju starosjedioci već bijelci, svećenici koji sami ne žive dubokim apostolskim i žrtvenim životom.”
Iz intervjua izdvajamo:
Biskup Schneider: Pa, postoji nedostatak svećenika u Amazoniji, ali i drugdje postoji manjak. U Europi je sve veći nedostatak svećenika.
No, nedostatak svećenika je samo očigledan izgovor za ukidanje praktičnog (ne teoretskog) celibata u Latinskoj Crkvi. Ovo je bio cilj još od Martina Luthera. Među neprijateljima Crkve i sekti, prvi korak je uvijek ukinuti celibat. Svećenički celibat je posljednje uporište u Crkvi. Sakramentalni je život samo izgovor za to.
Nedostatak svećenika u Amazoni za mene je primjer suprotnog: možda svećenicima nedostaje duboko predan i požrtvovni život u duhu Isusa i apostola i svetaca. Oni stoga traže ljudske zamjene. Autohtoni svećenici u braku neće dovesti do produbljivanja i rasta amazonske Crkve. Zasigurno će se pojaviti drugi problemi s dolaskom oženjenog svećenstva u autohtonu kulturu Amazone te u drugim dijelovima svijeta latinskog obreda.
Ono što je najpotrebnije je produbljivanje korijena vjere i jačanje domaće Crkve u Amazoni. Trebamo započeti križarski pohod u Amazoniji među tim autohtonim obiteljima, među kršćanima katolicima, za zvanja – moliti Boga za zvanja u svećeničkom celibatu, i oni će doći.
Naš je Gospodin rekao da se “moli”, tako da je ovaj nedostatak znak da se ne molimo dovoljno. A ljudi će biti u iskušenju da se još manje mole, jer se muškarcima pune glave s obećanjem da će se u listopadu dobiti mogućnost oženjenih svećenika. Tako se više ne mole za svoje sinove da budu svećenici poput Isusa, koji je živio u celibatu. A Isus je uzor u svim kulturama.
Čak je i jedan dobar domaći svećenik u celibatu, duhovni čovjek, mogao preobraziti plemena, kao što su to činili sveci. Sv. Ivan Marie Vianney obratio je gotovo cijelu Francusku. Padre Pio je još jedan primjer. Ne kažem da moramo očekivati taj standard svetosti, nego ih nudim kao primjere natprirodne plodnosti koja može doći zbog jednog svetog svećenika. Čak i jednostavan, dubok duhovni čovjek koji je posvećen Isusu i dušama u celibatu, autohtoni svećenik iz Amazonije, zasigurno može izgraditi Crkvu tamo i probuditi nova zvanja svojim primjerom.
To je bila metoda Crkve još od vremena apostola. I ova metoda je iskušana i dokazana kroz 2000 godina crkvenog misionarskog iskustva. I to će biti istina dok nam Krist ne dođe. Nema drugog načina. Prilagođavanje čisto humanističkim, naturalističkim pristupima neće obogatiti Amazonsku Crkvu. Imamo 2000 godina povijesti kao dokaz.
Ponavljam: Vjernici u Brazilu su duboko svjesni svetosti svećenstva. Amazonska sinoda bi trebala učiniti sljedeće: produbiti svijest o svetosti celibata u svećeništvu. Crkva ima tako lijepe primjere misionara. Također bi trebalo produbiti i ojačati domaću Crkvu, tj. obiteljski život. Sinoda bi trebala započeti kampanje za euharistijsko klanjanje i molitvene svečanosti za svećenike i nova svećenička zvanja. Bez žrtve ljubavi, bez molitve, nećemo izgraditi mjesnu Crkvu. S oženjenim svećenstvom, nećemo.
Ne govorim protiv oženjenog svećenstva u pravoslavnim Crkvama ili istočnim katoličkim Crkvama. Govorim o latinskoj tradiciji u Americi i Europi. Ovo blago trebamo čuvati, a ne ga oslabiti uvođenjem oženjenog svećenstva, jer ono, sveobuhvatno gledajući, pokazuje toliko neplodnosti.
