Germano Bernardini, nadbiskup Smirne u Turskoj održao je ovaj govor- koji je danas itekako aktualan, na Drugoj sinodi europskih biskupa 13. listopada 1999. godine.
“Sveti Oče, Vaša Eminencijo,
Živim 42 godina u Turskoj, zemlji u kojoj je 99,9% stanovništva muslimansko, te sam nadbiskup Izmira– u Maloj Aziji– već 16 godina. Stoga je predmet mojeg izlaganja očekivan: Problem islama u Europi, u sadašnjosti i u bliskoj budućnosti.
Mojoj intervencijom prije svega želim priopćiti skroman zahtjev Svetom Ocu. Kako bih bio kratak i jasan, izložit ću tri slučaja, koja su se, s obzirom na njihov izvor, stvarno dogodila.
1) Tijekom službenog sastanka islamsko-kršćanskog dijaloga, jedan muslimanski predstavnik s autoritetom [prema pouzdanim izvorima bio je to Anwar Sadat (1918.-1981.), predsjednik Egipatske Republike nakon smrti Nassera 1970.], obraćajući se kršćanima, u određenom trenutku je rekao mirno i pouzdano:
“Zahvaljujući vašim demokratskim zakonima, mi ćemo vas osvajati; zahvaljujući našim vjerskim zakonima, mi ćemo nad vama dominirati. “
Možemo računati da je ova “dominacija” već počela s petrodolarima, koji se ne koriste kako bi se stvarala radna mjesta u siromašnim zemljama Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, nego za izgradnju džamija i kulturnih centara u kršćanskim zemljama zahvaljujući islamskoj imigraciji, uključujući Rim, središte kršćanstva. Kako ne vidimo u svemu tome jasan program ekspanzije i osvajanja?
2) Povodom jedne druge islamsko-kršćanske konferencije, kao i obično, u organizaciji kršćana, jedan sudionik s kršćanske strane je javno zapitao prisutne muslimane zašto oni nikada nisu organizirali, barem jednom, sastanak te vrste. Mjerodavan delegat muslimana je odgovorio doslovno:
“Zašto bi? Vi nas nemate čemu poučiti, a mi od vas nemamo što naučiti.”
Dijalog gluhih?
Činjenica je da pojmovi poput “dijaloga”, “pravde”, “reciprociteta”, odnosno pojmovi kao što su “prava čovjeka” i “demokracija”, imaju potpuno različito značenje za muslimane nego što ih imaju za nas. Ali mislim da je ovo saznanje već od svih prepoznato i prihvaćeno.
3) U katoličkom samostanu u Jeruzalemu, bio je – a možda je i još uvijek tamo – arapsko-muslimanski zaposlenik. Pošten i dobar čovjek, bio je izrazito cijenjen kod redovnika i on je mislio isto za njih. Jednog dana im je, s tužnim izrazom na licu, rekao:
“Naše vođe su se sastale i odlučile da svi ‘nevjernici’ moraju biti ubijeni, ali ne morate se bojati, jer ću vas sve pobiti bez patnje.”
Svi mi znamo da moramo napraviti razliku između fanatika i nasilne manjine, te iskrene i mirne većine, ali ova će većina, na zapovijed izdanu u ime Allaha ili po Kuranu, uvijek marširati kompaktno i bez oklijevanja. U svakom slučaju, povijest nas uči da je odlučna manjina uvijek u mogućnosti nametnuti se nad tihom defetističkom većinom.
Bilo bi naivno podcijeniti, ili još gore, nasmijati se na ova tri primjera koja sam iznio; čini mi se da se nad njihovom dramatičnom poukom treba ozbiljno zamisliti.
Nisam pesimist, unatoč činjenicama. Kršćanin ne može biti pesimist jer je Krist uskrsnuo i živi; On je Bog, za razliku od bilo kojeg drugog proroka ili nekog sličnog njemu. Konačna pobjeda će biti Kristova, ali Božji put može biti vrlo dug, a obično i jest. On je strpljiv i čeka obraćenje grješnika: u svakom slučaju, pozivam Crkvu da se organizira i žurno djeluje u pripremi za dolazak Njegovog Kraljevstva.
A završit ću s molbom koja dolazi iz mog osobnog iskustva:
Muslimanima nikada ne smije biti dopušteno da mole u Katoličkoj crkvi, jer je to u njihovim očima siguran dokaz našega otpada.
Hvala vam.”
