U svojoj novoj knjizi God is Not Nice (Ave Maria Press), Ulrich L. Lehner, profesor povijesti religije i teologije na Sveučilištu Marquette – iznosi tezu po kojoj je za previše ljudi na Zapadu Bog postao osobni životni trener, savjetnik, ili čak benigni djedica, a ne veličanstveni, neumoljivi i zahtjevni Bog što On doista jest. Štovanje “sladunjavog” Boga proizvelo je mnoge bolesti naše kulture.
Izdvajamo nekoliko odlomaka iz intervjua prof. Lehnera za Catholic World Report u kojem govori o knjizi:
Nebrojeni naraštaji mojih studenata prošli su kroz 10 godina katoličkog školovanja, ili više, ali nisu imali pojma da Bog od njih doista želi da postanu sveci. Nisu imali pojma o Bogu koji djeluje u njihovim životima, koji postavlja zahtjeve, ali koji također obećava potpunu preobrazbu. Ukratko, bili su hranjeni lažima da mogu živjeti sami, izgraditi vlastite moralne standarde i koristiti Boga kao svjetlucavu dekoraciju na vjenčanju i Prvoj pričesti, ili mu se obratiti samo u vremenima očaja. Žive kao da je Bog mrtav, ali ga ožive kad im je potreban; Bog se njima treba prilagoditi.
Sladunjavi bog (ne upotrebljavam veliko slovo kako bi razlika bila jasnija) je stvoren na našu sliku i prema našim potrebama.
Često čujem kako se o sladunjavom bogu propovijeda u Katoličkim crkvama. Rečeno nam je da trebamo biti “dobri” jedni prema drugima. Naravno, svatko bi trebao biti tretiran s poštovanjem, jer smo svi stvoreni na Božju sliku, ali ako nam se govori kako je ovo jedino potrebno da bi postali “dobri ljudi”, znamo da slušamo mlakog i smetenog župnika. Ne možemo biti dobri bez Božjeg utjecaja na naš život i našu preobrazbu- a to je moguće samo ako se prepustimo Njemu i njegovoj milosti, priznajući našu grešnost i našu potrebu za sakramentima. Ako je Bog samo glazura na torti, nije pravi Bog.
Ako je naša katolička vjera ograničena na samo jedan sat tjedno, to pokazuje da se rasplinula. Zamislite svakodnevni život sa svojim supružnikom, ali da razgovarate s njim samo 50 minuta, jednom tjedno! Mislim da nitko ne bi ovo smatrao zdravim brakom.
Jednom kada počnemo štovati “sladunjavog” boga, odajemo se sentimentalizmu i emotivizmu (“ono što osjećamo da je ispravno i jest ispravno”) i time gubimo kontakt sa stvarnošću i redoslijedom stvaranja. Ako ne prihvatimo Božji red, onda namećemo svemu oko nas našu ideju o redu; međutim, naš zamišljeni red je iluzija izgrađena na našoj želji za dobrim, ugodnim osjećajima.
Ne želimo mijenjati svoje živote, niti želimo Boga koji nas podsjeća da to trebamo činiti. Posljedice vidimo oko nas: ljudi koji ne žele snositi posljedice svojih postupaka, koji ne mogu kontrolirati svoje želje jer nikada nisu čuli da ih treba kontrolirati ili pročišćavati, koji poriču Božju Riječ koja ima bilo kakve zahtjeve na njihov život izvan “osjećaja suosjećanja” ili “konsenzusa”. Ako čitate Sveto pismo, mislim da nećete naći odlomak u kojem Bog traži od nas da “osjetimo” bilo što; osjećaji se mijenjaju; On traži od nas da Njega izaberemo i slijedimo. Zato sa sladunjavim bogom zamjenjujemo molitvu s aktivizmom – jer tu nema mjesta za kontemplaciju i susret s pravim Bogom.
