Ne čudi što je izbor latinsko-američkog pape usmjerio pažnju na latinsko-američki katolicizam, možda i više od rasprava o teologiji oslobođenja koje su uzdrmale globalno kršćanstvo 1970. i 1980- ih godina.
Tužna je ironija, međutim, da ta obnovljena pažnja naglašava nešto što je među mnogim katolicima već duže poznato, ali čega su sada i ne-katolici postali svjesni: da identitet Latinske Amerike kao “katoličkog kontinenta” blijedi te da to traje već duže vrijeme.
Time ne mislim da se većina Latinoamerikanaca više ne identificiraju kao katolici. To je još uvijek slučaj. No, postalo je očito kako sposobnost katoličanstva da oblikuje religijski kontekst Latinske Amerike opada, dok se s druge strane, suočava s nekim značajnim konkurentima, ne samo predstavnicima evangelika, nego i agnosticizma i ateizma.
S obzirom na latinoameričko katoličanstvo, pitanje je samo hoće li raspad svojevrsnog monopola koji je Crkva imala nad religijskim životom rezultirati obnovljenom Crkvom s više energije i predanosti. Kao što je sociolog Rodney Stark prikazao u svojoj knjizi Victory of Reason (2006.) mnogi katolički pokreti koji su fokusirani na čvrstu formaciju i poticanje veće predanosti – Opus Dei, Communion and Liberation, katolički karizmatici, itd. – cvjetaju u mnogim latinsko- američkom narodima. Oni su ti koji otvaraju nove crkve, imaju zvanja, grade sveučilišta, te aktivno evangeliziraju ljude. Oni razumiju pogrešku pretpostavke da će “kultura” sama po sebi, prikloniti ljude katoličkoj vjeri.
Ima mnogo istine u dobro poznatoj izjavi “Crkva u Latinskoj Americi okrenula se siromašnima, a siromašni su se okrenuli pentekostalcima.“
Iz toga slijedi da će katolički lideri u Latinskoj Americi, zainteresirani za oživljavanje katoličanstva u svakodnevnom životu, možda morati razmisliti o tome kako bi trebali staviti Krista u centar svog socijalnog angažmana. Time ne mislim na “Krista kao socijalnog radnika” ili “Krista kao organizatora u zajednici.” Ako su nas pokusi s teologijom oslobođenja išta naučili, to je da se smanjivanjem Krista na razinu političke poruke potkopava vjera u ljudima. Kako je jedan vrlo mudar svećenik koji predaje katolički socijalni nauk u Rimu rekao: “Moji studenti, i laici i svećenici koji dolaze iz Latinske Amerike, svjedoče o svojim iskustvima u svojim župama. Gdje god i kad god je teologija oslobođenja ušla, ljudi su izgubili vjeru“.
Drugim riječima, ljudi mogu naći društveni aktivizam bilo gdje. No, ono što kršćanstvo čini drugačijim je Krist. Zanemarivanje te razlike je siguran put za raspad katoličanstva, što je papa Franjo rekao u više navrata, upozorivši kako se Crkva ne smije pretvoriti u samo još jednu nevladinu udrugu (NGO).
Na kraju, naravno, katoličanstvo nije igra brojeva. Niti je posao Crkve stjecanje “tržišnog udjela” u određenoj populaciji. Umjesto toga Crkvi je poslanje propovijedati Istinu. Iz različiti razloga, mnogi ljudi neće prihvatiti tu poruku. No, ako poruka nije ni predstavljena, kako onda može biti negirana? Iz toga slijedi da sve dok se katolici Latinske Amerike ne usredotoče na proglašenje punine Istine koja je Krist, postoje dobri razlozi za očekivanje nastavka blijeđenja položaja Katoličke Crkve na kontinentu, u zemljama gdje velik broj katolika ovoga svijeta danas živi.
A to ne može biti dobro za opću Crkvu.
