U Catholic Herald-u ovog tjedna izašao je dobar članak pod naslovom The Vatican’s media machine is broken koja ukazuje na probleme s odnosima s javnošću koji danas vladaju, a koje samo papa Franjo može riješiti. Prenosimo jedan odlomak:
Bilo da je riječ o zapletu oko Bratstva sv. Pija X. i negiranju holokausta od strane biskupa Williamsona, ili o argentinskoj ženi kojoj je papa Franjo (navodno) rekao da zanemari savjete njezinog župnika o nemogućnosti primanja pričest dok živi u nezakonitom braku, svakodnevni naslovi u svjetskim medijima koji uzrokuju zbunjenost i zaprepaštenje ukazuju na veličinu problema koji treba riješiti. Proračun Radio Vatikana je tu nebitan.
Ono što je relevantno je autoritet papinog glasnogovornika.
Da bi se ovakve eskalacije izbjegle, glasnogovornik mora imati stalan pristup Svetom Ocu i biti u mogućnosti slobodno mu ukazati na greške koje treba izbjegavati. Njegov posao nije da kaže Svetom Oca što treba učiniti, nego predvidjeti do kojih bi mogućih medijskih reakcija moglo doći ako je nešto učinjeno na ovakav ili onakav način, pa savjetovati papu o najboljim opcijama. Kad se pojave reakcije, u Vatikanskom uredu za odnose s javnošću moraju biti sigurni da glasnogovornik ima dovoljno dobar pristup Svetom Ocu te da njegove izjave zapravo odražavaju realnost situacije, a ne samo njegov komentar nakon toga.
Takav je bio slučaj tijekom duge suradnje između svetog Ivana Pavla II. i Joaquina Navarro-Vallsa, bivšeg španjolskog novinara koji je postao pouzdanik Svetog Oca, susrećući se s njim svaki dan, a znao mu se pridružiti i na ljetovanju. Kada je Navarro-Valls nešto savjetovao, to se uzimalo zdravo za gotovo među svim djelatnicima Rimske Kurije. Kad bi pojasnio nešto novinarima, oni su znali da on govori ono što Sveti Otac misli.
To nije slučaj s o. Federicom Lombardiem, koji je služio kao glasnogovornik od 2006. Benediktu XVI., a sada papa Franji.
