Konferencije na raznim mjestima i razgovori s mnogim ljudima u posljednjih nekoliko godina uvjerili su me da postoji poplava profane (što znači bezbožničke i bezobzirne) „logike“. To je sve evidentnije, ne samo u našim institucijama, već čak i u većem dijelu našeg svakodnevnog života.
Bivši američki predsjednik, Bill Clinton, jednom je u govoru na isusovačkom sveučilištu Georgetown sugerirao da je jedini siguran temelj za demokraciju snažna dvojbenost u postojanje istine, bez obzira o čemu se radilo. Ta je Clintonova formulacija, izrečena na sveučilištu koje se navodno bavi trajno spoznatim istinama (kao što se kaže u Ps 90, 2 ili u Jd 1, 25), krajnja ironija koja je očito izmaknula Clintonu, ali nažalost i nemalom broju drugih. Međutim, čini se da je nezgodno za bilo koju javnu osobu ili instituciju ovih dana svjedočiti o nečemu tako staromodnom poput „istine“.
Prije otprilike trideset i pet godina, profesor Allan Bloom sa Sveučilišta u Chicagu rekao je sljedeće: „Postoji jedna stvar u koju profesor može biti potpuno siguran: gotovo svaki student koji stupi na sveučilište vjeruje, ili kaže da vjeruje kako je istina relativna“. Ono što je istina za mene, na kraju krajeva, možda nije istina za vas – kako glasi uvriježeno mišljenje, koje je ukorijenjenije 2021. nego što je bilo 1987. godine. Mnogi danas misle da je istina kao iluzija koju nam pruža Escherov Print Gallery. Slično tome, sociolog Zygmunt Bauman koristi izraz „tekuća modernost” kako bi objasnio brze promjene koje vidi u odnosima, uvjerenjima i ekonomiji.
Međutim, sv. Pavao nas uči u Poslanici Hebrejima da je Isus Krist jučer, danas i uvijek isti; stoga nas ne smiju zanijeti različita tuđa učenja (13, 8 – 9). Pokojni dr. Charles Rice sa Sveučilišta Notre Dame s velikim je žaljenjem ustvrdio da je „agnostički sekularni humanizam postao naša nacionalna religija“. Jedina prava istina, s ovog gledišta, jest ta da je istina, ako uopće postoji, nespoznatljiva.
Evo, dolazimo do profane logike koja je postala srž naše javne filozofije. Ali još više, ona je postala dio mnogih srdaca, isto tako mnogih poslova, naših zabava, našega sporta, naše politike, našega obrazovanja, pa čak, povremeno, i naših vjerskih uvjerenja. To je simptom duhovne bolesti koju je profesor Bruce Thornton opisao kao „pošast uma“. Pokojni Allan Bloom, nažalost, bio je potpuno u pravu kada je rekao da je „sebična modernost postala zamjena za dušu”.
Evo kako bih formulirao ovu izopačenu, iako sveprisutnu „profanu logiku“:
- Ako nema istine, onda postoji samo mišljenje.
- Ako postoji samo mišljenje, onda ne može biti stvarnog autoriteta.
- Ako nema stvarnog autoriteta, slobodan sam razmišljati, činiti i biti što god želim.
- Ako sam slobodan misliti, raditi i biti što god želim, onda mogu i stvoriti vlastiti svijet umjetnosti, učenja i moralnih standarda.
- Postoji „sveta riječ“, kako je Ayn Rand jednom rekla, a to je „ego – ja“.
Za jedan slučaju iz 1992. godine na Vrhovnom sudu, sudac Anthony Kennedy je napisao kako je „u središtu slobode pravo definirati vlastiti koncept postojanja, smisla, svemira i misterija ljudskog života“. Kennedy je, kao katolik, trebao znati da prava sloboda postoji samo tamo gdje možemo učiniti ono što bismo trebali učiniti. Kako nas sv. Pavao uči: „gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda“ (2 Kor 3,17; i usp. 10,5).
Uklonimo li „Duh Gospodnji”, koji predstavlja istinu i moralnost, onda nemamo slobodu, već duhovni kaos, moralni relativizam i kulturni kaos. U središtu moralne slobode, dakle, nije ugađanje sebi, već svijest i predanost ispravnom razumu (vidi KKC, 1959.). Dante nam je uzalud prije sedamsto godina rekao kako je „u Njegovoj volji naš mir“.
Prije nekoliko godina, na jednom akademskom simpoziju, jedan od glavnih govornika je predložio publici: „Odvojite trenutak da zagrlite sami sebe. Dopustite mi da vas podsjetim da je ta osoba koju grlimo najvažnija osoba u našim životima”. Naravno, ako netko u to doista vjeruje, ne može biti ni muž, ni otac, ni sin. Isto tako ako neka u to doista vjeruje, onda ne može biti majka, žena ili kći. Ta vrsta egoizma isključuje vjerska uvjerenja (v. Mt 16, 24 – 25), istinsko domoljublje i autentično prijateljstvo (v. Izr 18, 24; Iv 15, 13).
Kada nađemo „istinu” samo u vlastitim porivima pretvaramo se u boga – lažnog i prolaznog boga – lažnog idola (vidi Mudr 10, 8; 14, 27). Istina je više od pojma; istina je osoba (vidi Ivan 14: 6) – osoba koja je stajala ispred Pilata, koja je, patetično ili prezrivo, htjela spoznati značenje istine (Ivan 18:38). Mudrost je, dakle, u našoj sposobnosti da kroz milost razaznamo Istinu i tako spoznamo razliku između ispravnog i pogrešnog, dobra i zla, svetog i profanog (Mudrost 4:12, Rimljanima 16:19, 1. Sol 5:21 -22).
Istina je više od koncepta; istina je osoba Isusa Krista (v. Iv 14, 6) – osoba koja je stajala ispred Pilata, koji je patetično ili prezrivo htio spoznati značenje istine (Iv 18, 38). Mudrost je, dakle, u našoj sposobnosti da kroz milost spoznamo Istinu i tako spoznamo razliku između ispravnog i pogrešnog, dobra i zla, svetog i profanog (v. Mudr 4, 12, Rim 16, 19, 1 Sol 5, 21 – 22).
Dakle, možemo ustvrditi da postoji „sveta“ logika:
Ako istina postoji, onda može postojati svjetlo mudrosti – prepoznavanje istine, koja nikada nije samo pitanje mišljenja. (Časni sluga Božji nadbiskup Fulton J. Sheen rekao je da je odabir svjetine za Barabu [v. Mt 27, 21] bilo prvo ispitivanje javnog mnijenja!)
Ako mudrost postoji, onda autoritet koji je u njoj ukorijenjen zaslužuje poštovanje.
Budući da autoritet postoji, onda sam ja doista slobodan u onoj mjeri u kojoj prihvaćam taj autoritet i prilagođujem mu svoje misli, riječi i djela (Rim 12, 2; KKC 1269).
Ako sam vođen odgovarajućim autoritetom (v. Ps 25, 10), onda nastojim postati muškarac ili žena kakvim sam pozvan/na (Ef 4, 1), otkrivam svijet umjetnosti, mudrosti i moralnih standarda koji daju smisao i smjer za sve ljude koji to vide (v. Mt 13, 16).
Postoji sveto ime, ali sveti Pavao je, a ne Ayn Rand, rekao Filipljanima (2, 9 – 11) i svima nama kako je to sveto ime ISUS.
