Tijekom prvog ukazanja apostolima nakon svog uskrsnuća, Isus je uspostavio sakrament pokore: „To rekavši, dahne u njih i kaže im: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20, 22-23). Sakrament pokore pomaže nam da se suočimo sa stvarnošću i promijenimo svijet.
Suočavanje sa stvarnošću često je neugodno. Našim liječnicima otkrivamo svoje životne navike. Poreznoj upravi prijavljujemo intimne pojedinosti o našim financijama, ali smo (uvijek) jako nervozni zbog ispovijedanja vlastitih grijeha svećeniku, iako je potrebno mnogo manje detalja. Dobra ispovijed je precizna i obično kratka. Mi samo priznajemo naše grijehe, izražavamo tugu i obećavamo da više nećemo griješiti.
Opraštanje je temelj Isusove svete službe i Njegovih sakramenata. Za vrijeme Posljednje večere Isus je uzeo čašu i rekao: „Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha“ (Mt 26, 27-28). U procesu ispovijedi, preuzimamo odgovornost za svoje postupke i tražimo oprost za grijehe protiv Boga i čovjeka.
Ne bismo trebali svesti ispovijed na puki “proces samopomoći”. Ne mjerimo svoje djelovanje prema zamornim kulturnim zahtjevima. Svoje izbore mjerimo prema Deset Božjih zapovijedi koje su, istovremeno, sveobuhvatne i razdorne. Kultura se ili okuplja oko vrline ili se okuplja oko poroka. Isus nas upozorava na tenzije: „Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač“ (Mt 10, 34) Naše pokajanje donosi pomirenje Boga i čovjeka prema Božjim uvjetima i mir duši.
Isus kaže: „Ako me ljubite, držite zapovijedi moje!“ (Iv. 14, 15). Odgovorni smo za grijehe kada priznamo da smo slobodno pristali na zle odluke. Naši grešni izbori su ili lažni ili smrtni. U dostojnom ispitu savjesti suočavamo se sa stvarnošću specifičnih grijeha (a ne s nejasnim osjećajima) i osjećamo poziv na obraćenje.
Laki grijeh kalja i slabi dušu. „Svaka je nepravda grijeh. A postoji grijeh koji nije na smrt“ (1 Iv 5, 17). Tipični laki grijesi uključuju nestrpljiva djela, male zamjerke, lagano ogovaranje, nemilosrdne komentare, nečiste poglede, nepristojnost, gubljenje vremena ili čak hiperaktivnost kada bismo se trebali opustiti (varijanta lijenosti), i razne vrste neposluh kojima se krši Četvrta Božja zapovijed.
Smrtni grijeh ubija dušu i lišava nas milosti za spasenje. Isus naučava sljedeće: „Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka“ (Mk 7, 21 – 23). Ovi grijesi sakate, pa čak i ubijaju duše.
„Nesavršeno kajanje” je strah od pravedne Božje kazne. Takva je tuga sveta, ali ne dostiže punu duhovnu zrelost. „Savršeno kajanje” je tuga jer smo uvrijedili Boga, koji zaslužuju svu moju ljubav – čin kajanja. To nadilazi strah sluge. „Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi“ (1 Iv 4, 18). Dijete se često boji kazne. Kako sazrijeva, njegovo kajanje dolazi do savršenstva i kaje se što je iznevjerio svoje voljene roditelje.
Sveti Toma Akvinski objašnjava da samo nesavršeno kajanje nije dovoljno za postizanje oproštenja smrtnih grijeha. Bog oprašta teške grijehe sa savršenim kajanjem, čak i izvan ispovijedi. Ali nikad nismo sasvim sigurni posjedujemo li to savršeno pokajanje, i upravo zato imamo ispovijed. (Bog to zna i zato Isus kaže: „Ne sudite! Tada nećete biti suđeni. Ne osuđujte, i nećete biti osuđeni!“ (Lk 6, 37)). Milosti sakramenta pokore podižu nesavršeno kajanje prema savršenom i pružaju pouzdanje u Božji oprost.
Svaka dobra ispovijed uključuje, koliko je to moguće, ispovijedanje svih smrtnih grijeha, prepuštajući detalje Bogu. Namjerno prikrivanje poništava oslobođenje. Ali ako pokornik zaboravi smrtni grijeh u dobroj vjeri, odrješenje i dalje vrijedi. Ipak, pokajnik bi sljedeći put trebao ispovijedati zaboravljeni prijestup.
Jednom je mafijaški ubojica rekao da je dobio odrješenje od svećenika na ispovijedi za ubojstvo dvadeset ljudi. Svećenik nije trebao znati krvave detalje, samo da je njegovo pokajanje iskreno i da je stvorio odluku da će izbjegavati grijeh. Ispovijed nije jeftina. Sakrament je možda spasio mafijaša od vatre pakla, ali ne i od električne stolice ili čistilišta.
Svećenik dodjeljuje pokoru koja je obično kratka i praktična. Isti mafijaški ubojica našalio se da je svećenik za pokoru samo zahtijevao molitvu krunice. Dovoljna bi bila jedna Zdravo Marija. Dodijeljene pokore imaju simboličnu vrijednost koja nas podsjećaju da Bog zahtijeva kontinuirana djela zadovoljštine za naše grijehe. Nedovoljan pokornički život nastavlja se u čistilištu, tajanstvenoj duhovnoj školi.
Svećenik predstavlja Isusa. Crkva veže svećenika nepovredivim pečatom ispovijedi koji štiti identitet pokajnika – čak i mafijaša – pod prijetnjom ekskomunikacije.
Nakon ispovijedi grijeha, pokornik odgovara činom kajanja (kojeg ima više oblika), a ispovijed završava svećenikovom molitvom odrješenja. Crkva zahtijeva ove riječi za valjan oprost grijeha: „I ja te odrješujem od grijeha tvojih. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Odrješenje s usana i najnedostojnijih svećenika oprašta najveće grijehe i čisti put u nebo.
Često se ponavlja priča o piscu Chestertonu, koji je odgovorio na pismo britanskih novina. Urednici su pitali: „Što nije u redu s današnjim svijetom?“, a Chesterton je odgovorio: „Dragi gospodine, ja sam. Vaš, G.K. Chesterton.”
Pokajanje – potvrđeno i uzdignuto sakramentom pokore – omogućuje nam ulazak u nebesku slavu. Suočite se sa stvarnošću. Idite na ispovijed. Promijenite svijet.
