TLM na nacionalnom susretu mladih u SAD-u
Nakon pet desetljeća eksperimentiranja i pada, u Katoličkoj Crkvi se može primijetiti i određeni rast. Ironično je da ga vode tradicionalisti koji ulaze u svećeništvo i samostane te sudjeluju u župama koje nude upravo latinsku misu koja je zamijenjena prije 50 godina.
Ove nedjelje prije pedeset godina, Katolička Crkva je započela sa slavljenjem Novus Ordo Missae, novim redom mise (skraćeno nazvan: nova Misa), nakon reformi koje su uslijedile nakon Drugog vatikanskog sabora. Od upotrebe pučkog jezika umjesto latinskog, do svećenika koji je okrenut prema narodu umjesto svetohraništu, promjene su postale obvezne u svim župama na Prvu nedjelju došašća 1969. godine.
Ipak, u visokim crkvenim krugovima postojao je otpor da se tradicionalna latinska misa zamijeni novom verzijom. Kardinal Alfredo Ottaviani, koji je 32 godine vodio i služio u najvažnijem uredu za nauk vjere u Vatikanu (kasnije ga je naslijedio Josip Ratzinger, koji će postati papa Benedikt XVI.) napisao je intervenciji 1969. „Kratak kritički pregled Novoga reda Mise“. Tada je, zajedno s još jednim kardinalom i nekoliko liturgijskih stručnjaka upozorio kako će to dovesti do ,,posvemašnjeg nesnalaženja vjernikâ, koji već pokazuju znakove nemarnosti i jasnoga opadanja vjere. U većemu dijelu klera to se očituje kao mučna kriza savjesti, o čemu imamo bezbrojna i svakodnevna svjedočanstva“.
Ottaviani je tada upozorio da: ,,Novus Ordo Missae predstavlja zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi“. Novus Ordo Missae je ,,takav da može u mnogim stvarima zadovoljiti i najprogresivnije protestante“– ,,Želi se načiniti tabula rasa od cjelokupne teologije svete Mise. U biti se približava protestantskoj teologiji koja je razorila žrtvu Mise”.
No papa bio uvjeren kako je radikalna liturgijska inovacija potrebna. Osvrćući se na promjene u liturgiji, papa Pavao VI. je u studenom 1969. izjavio: “Očekivani ili, bolje rečeno, željeni rezultat je veće sudjelovanje vjernika u liturgijskom otajstvu s više razumijevanja, na praktičniji, ugodniji i uzvišeniji način. ”
Rezultati su bili suprotni. Od šezdesetih godina prošlog stoljeća sudjelovanje vjernika na misama je dramatično palo, s oko 70% američkih katolika svake nedjelje i blagdanom prije liturgijskih promjena, na 21% američkih katolika koji trenutno prisustvuju tjednim misama. U drugim zemljama, uključujući veći dio zapadne Europe, taj broj je pao na jednoznamenkaste cifre. Prema istraživanju provedenom povodom ,,Kirchentaga“ u Münchenu 2010. godine, više od 90% katolika je izjavilo da ne postoji razlika između katoličke Mise i protestantske Gospodnje večere. – Razorna kriza vjere ogleda se i u nezaustavljivom padu pohađanja nedjeljnoga bogoslužja. U Beču samo 3% katolika redovito prisustvuje nedjeljnoj Misi, u Francuskoj samo 1,8%!
Ali nakon pet desetljeća eksperimentiranja i pada, u Katoličkoj Crkvi se može primijetiti i određeni rast. Ironično je da ga vode tradicionalisti koji ulaze u svećeništvo i samostane te sudjeluju u župama koje nude upravo latinsku misu koja je zamijenjena prije 50 godina.
Jedna takva družba, svećeničko bratstvo svetog Petra (lat. Fraternitas Sacerdotalis Sancti Petri; kratica FSSP), zabilježila je rast čak i u inače nemirnoj prošloj godini, što uključuje, primjerice, udvostručenje posjeta njihovoj župi u Los Angelesu, s tim da svake godine osnivaju nove župne crkve koje se brzo popunjavaju sa stotinama obitelji koje pohađaju ‘staru misu’. Bogoslovije su im pune, često odvraćaju podnositelje zahtjeva za upis – što je izazov s kojim se danas ne susreće gotovo ni jedna biskupija ili redovnička zajednica.
Zanimljivo je da se taj uspon tradicije – posebice među mladim katolicima – dogodio dok se papa Franjo kretao u potpuno suprotnom smjeru tijekom svojih gotovo sedam godina boravka u Rimu. Papa isusovac mnogo je puta prekorio tradicionalno usmjerene katolike, te jednom izjavio: „Uvijek pokušavam shvatiti što stoji iza onih ljudi koji su premladi da bi živjeli pretkoncilsku liturgiju, a koji to ipak žele.
Oživljavanje tradicionalne latinske mise započelo je prije pape Franje, no doživjelo je neviđeni rast tijekom njegovog papinstva; svojevrsna kontrarevolucija koju neki (i s divljenjem i s kritikom) nazivaju alternativnim Franjinim učinkom. Čak su i biskupi i svećenici koji nisu bili obično zainteresirani za tradicionalnu latinsku misu postali mnogo darežljiviji i glasniji, nudeći dodatne termine za takve liturgije. Dva različita krila Katoličke Crkve su izrasla te često oznaka ‘nova’ nasuprot ‘staroj’ misi postaje definirajuća karakteristika suprotstavljenih strana.
Proteklih 50 godina nisu bile dobre za Katoličku Crkvu. Papa Benedikt primijetio je to kada je napisao da smo s novim oblikom mise, „napustili organski, živi proces rasta i razvoja kroz stoljeća i zamijenili ga – kao u proizvodnom procesu – izmišljotinom, banalnim instant proizvodom.”
Kako će se hijerarhija Crkve nositi s “onim pojedincima koji su premladi da su živjeli pretkoncilskoj liturgiji, a koji je ipak žele” pitanje je na koje još nisu dali odgovor.
