Draga braćo i sestre!
Uskrs je blagdan novog stvaranja. Isus je uskrsnuo i više ne umire. Otvorio je vrata novom životu koji ne poznaje više ni bolest ni smrt! Uzdigao je čovjeka do Boga.
„Tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstva Božjega“, rekao je Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (15,50). Crkveni pisac Tertullian, u III. stoljeću, glede Kristova i našeg uskrsnuća imao je hrabrosti napisati: „Imajte povjerenja, tijelo i krvi, zahvaljujući Kristu osvojili ste mjesto u nebu i u kraljevstvu Božjem“ (CCL II 994). Otvorila se nova dimenzija za čovjeka. Stvaranje je postalo veće i šire. Uskrs je dan novog stvaranja i upravo stoga taj dan Crkva započinje liturgiju biblijskim prikazom stvaranja, kako bismo mogli dobro shvatiti novo stvaranje. Stoga na početku Službe riječi uskrsnog bdijenja čitamo prikaz o stvaranju svijeta.
Stvaranje je usmjereno prema zajedništvu između Boga i stvorenja
Glede toga dvije stvari posebno su važne u kontekstu današnje liturgije. Prvo, stvaranje je prikazano kao cjelokupnost u koju je uključen i fenomen vremena. Sedam dana su slika cjelokupnosti koja se razvija u vremenu. Šest dana je nanizano u funkciji sedmog dana, slobodnog dana, za sva stvorenja, za Boga i međusobno zajedništvo. Stvaranje je usmjereno prema zajedništvu između Boga i stvorenja; ono postoji kako bi bilo prostora za odgovor velikoj Božjoj slavi, susretu ljubavi i slobode. Potom, Crkva u prikazu stvaranja u uskrsnoj noći osobito sluša prvu rečenicu: „I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’ I bi svjetlost“ (Post 1,3). Prikaz stvaranja, na simbolični način započinje stvaranjem svijetla. Sunce i mjesec stvoreni su tek četvrtog dana. Prikaz ih naziva izvorima svjetlosti koje je Bog smjestio u kontekst stvaranja neba. Time im svjesno oduzima božansku osobinu koju su im velike religije bile pripisale. Ne, uistinu nisu bogovi. Svjetleći su objekti koje je stvorio jedini Bog, a prethodi im svjetlost, pomoću koje se slava Božja odražava u stvorenjima koje je stvorio.
Koju svrhu ima ovaj prikaz o stvaranju? Svjetlost omogućava život, susret. Omogućava spoznaju, pristup stvarnosti, istini. Omogućavajući spoznaju, omogućava slobodu i napredak. Zlo se sakriva. Stoga je svjetlost izraz Dobra koje je svjetlost i stvara svjetlost. Danju možemo raditi. Činjenica da je Bog stvorio svjetlost znači da je Bog stvorio svijet kao prostor spoznaje i istine, susreta i slobode, prostor za dobro i ljubav. Osnovna ‘sirovina’ je dobra, stvorenje je dobro. Zlo ne dolazi od stvorenja koje je stvorilo Bog, postoji samo u svijetlu nijekanja. To je „ne“.
On je novi Božji dan koji vrijedi za sve nas
Na Uskrs, ujutro prvog dana u sedmici, Bog je ponovno rekao: “Neka bude svjetlost!“
Nakon noći Maslinske gore, pomrčine sunca tijekom muke i smrti Isusa, noći ukopa. Sada je ponovno prvi dan – započinje novo stvaranje. „Neka bude svjetlost!“, reče Bog „i svjetlost bi!“ Isus je uskrsnuo iz groba. Život je jači od smrti. Dobro je jače od zla. Ljubav je jača od mržnje. Istina je jača od laži. Mrak prošlih dana je raspršen u trenutku kada je Isus uskrsnuo iz groba i postaje, On sam, sama Božja svjetlost! Međutim, to se ne odnosi samo na Njega i ne odnosi se samo na tminu onih dana: uskrsnućem Isusovim svjetlost je nanovo stvorena. On nas uvodi sa sobom u novi život uskrsnuća i pobjeđuje svaki oblik mraka. On je novi Božji dan koje vrijedi za sve nas.
Kako se to može dogoditi? Kako sve to može stići do nas, a da ne ostane samo riječ, već da postane stvarnost u koju smo svi uključeni? Gospodin je preko sakramenta krštenja i ispovijedanja vjere, izgradio most prema nama, preko kojega svakodnevno dolazi k nama. Na krštenju Gospodin kaže onomu koji ga prima: „Fiat lux“ – „Neka bude svjetlost“. Novi dan, dan života neupitno dolazi i k nama. Krist te uzima za ruku. Od tog trenutka On će te podržavati i tako ćeš ući u svjetlo, u pravi život. Stoga je Crkva u davnini nazivala krštenje photismos – prosvjetljenje.
Opasnost mraka o Bogu i mraka o vrjednotama
Zašto? Uistinu prijeteći mrak za čovjeka jest činjenica da je uistinu sposoban vidjeti i istraživati na opipljiv, materijalan način, ali ne vidjeti gdje ide svijet i od kuda dolazi, kamo ide naš život, ni što je dobro, a što zlo. Mrak o Bogu i mrak o vrjednotama istinska su opasnost za naš život i za svijet uopće. Ako Bog i vrjednote, razlika između dobra i zla ostaju u mraku, onda sva „prosvjetljenja“ koje nam daju tako nevjerojatnu moć, nisu napredak već je njihov sadržaj izazov koja dovodi u opasnost nas i svijet. Danas možemo osvijetliti naše gradove u svijetu tako zasljepljujuće da ni zvijezde više nisu vidljive. Nije li to, možda, slika problema našeg načina osvjetljivanja? O materijalnim stvarima znamo i možemo nevjerojatno puno, ali sve što ide iznad toga, Bog i dobro, ne uspijevamo više razaznati. Stoga je vjera, koja nam pokazuje svjetlost Božju, pravo prosvjetljenje, ona je ulazak Božjeg svijetla u naš svijet, otvaranje naših očiju za istinsku svjetlost.
Simbol uskrsne svijeće
Dragi prijatelji, na kraju bih htio dodati još jednu misao o svjetlu i prosvjetljenju. Na uskrsnom bdijenju, u noći novog stvaranja, Crkva predstavlja otajstvo svjetla s osobitim i vrlo poniznim simbolom: uskrsnom svijećom. U ovom svjetlu živi krijepost žrtvovanja. Svijeća osvjetljuje trošeći se, daje svjetlost dajući sebe i tako na izvanredan način predstavlja uskrsno otajstvo Krista, koji daruje sebe i tako daruje veliko svjetlo. Povrh toga možemo razmišljati o činjenici da je svjetlost svijeće vatra. Vatra ima moć oblikovati svijet, moć koja mijenja. Vatra daruje i toplinu. I ovdje se ponovno vidi Kristovo otajstvo. Krist, svjetlost, jest vatra, plamen koji izgara zlo preobražavajući tako svijet i nas same. „Tko je blizu mene, blizu je vatre“, govori nam Isusova riječ koju nam je prenio Origen. Ta je vatra istovremeno toplina, nije hladno svjetlo, već svjetlost u kojoj se susreću toplina i Božja dobrota.
Veliki himan Exsultet, kojeg đakon pjeva na početku uskrsnog bdijenja, naznačuje nam na prigušen način još jedan vidik. Dozivlje u svijest da je ovaj proizvod, svijeća, nastao prvenstveno radom pčela tako da u igru ulazi cjelokupno stvaranje. U svijeći stvaranje postaje nositelj svjetlosti. Po misli crkvenih otaca i to je implicitna naznaka Crkve. Suradnja žive zajednice vjernika u Crkvi je skoro kao rad pčela: izgrađuje zajednicu svjetla. Tako možemo u svijeći vidjeti i poziv nama i našem zajedništvu u zajednici Crkve, koja postoji kako bi svjetlo Krista moglo obasjati svijet.
Molimo Gospodina da u ovom času iskusimo radost Njegova svjetla te da i mi sami postanemo njegovi nositelji kako bi preko Crkve sjaj Kristova lika ušao u svijet (usp. LG 1). Amen!
