Od svih civilizacija na svijetu, Zapad je najviše na udaru. Da stvar bude gora, često su djeca Zapada – potomci onih heroja, mučenika i domoljuba koji su se trudili i umirali za vjeru, obitelj i domovinu – upravo oni koji vode desakralizaciju zapadne civilizacije. Što se točno dogodilo?
Neprijatelj zapadne civilizacije nosi različita imena. Marksizam je jedno, iako to često zamagljuje stvarnost jer je marksizam već neko vrijeme mrtav. Postmodernizam je drugo. Postmodernizam je lukaviji od marksizma, jer nitko nije sasvim siguran što postmodernizam jest ili za što se zalaže.
Umjesto da se sukobljavamo oko marksizma i postmodernizma, možda bi bilo bolje ustvrditi da je napad na zapadnu civilizaciju počinila protuzapadna ideologija. Odakle je došla? Zašto bi se katolici trebali time baviti?
Proroci protuzapadne ideologije nisu Marx i Engels niti Lenjin i Trocki. Proroci protuzapadne ideologije su Antonio Gramsci i Michel Foucault. Iako bi se moglo reći da su obojica bili pod utjecajem marksizma, oni su kao radikali proveli duboko odbacivanje i reviziju klasične marksističke doktrine i poimanje braka. Foucaultovski nauk je krajem 80-ih i 90-ih kodificiran ušao na sveučilište, dok je Foucault iskoristio svoju moć kao ugledni profesor i utjecaj u medijima za širenje svoje otrovne ideologije.
Prvo bismo trebali započeti s Antoniom Gramscijem. Gramsci je bio talijanski socijalistički revolucionar koji je bio zatvoren u Mussolinijevoj Italiji. Dok je bio u zatvoru, napisao je svoje čuveno djelo Zatvorske bilježnice, koje je u Ameriku donio i preveo profesor sa Sveučilišta Notre Dame Joseph Buttigieg (otac Petea Buttigiega). Gramsci je ponudio veliko odbacivanje i reviziju marksizma, analizirajući zašto je klasični marksizam propao i ponudio razmatranja kako će nova revolucija uspjeti.
Gramscijev najveći doprinos u Zatvorskim bilježnicama je njegova analiza kulturne hegemonije. To je pravi korijen „sistemskog rasizma“ i drugih kritičkih teorija koje vole jezik institucionalnog ugnjetavanja. Gramsci je primijetio da je buržoazija spriječila revoluciju jer je kulturna svijest, a ne klasna svijest, bila stvarna pokretačka snaga politike.
Prema Gramsciju, sve dok buržoazija i njezine vrijednosti domoljublja, obitelji i religije dominiraju institucijama društva, društvo će u biti kontrarevolucionarno. Kulturna hegemonija je složeni nusprodukt unije poduzeća, crkava, medija, obrazovnih ustanova i zakona. Te su kulturne institucije ojačale vrijednosti većine građana i prenijele ih na sljedeću generaciju, čime su očuvale svoju kulturnu moć.
Marksistička revolucija nije uspjela jer Marx nikada nije shvaćao važnost kulturne svijesti ili ulogu institucija u održavanju kulturne svijesti. Od Gramscijevih ideja su radikali 60-ih godina skovali izraz „dugog marša kroz institucije“. Oni su pod utjecajem Gramscija prepoznali njegovo temeljno otkriće: ako bi institucije društva ostale u rukama domoljubne i kulturno kršćanske buržoazije, radikalna utopijska revolucija nikada ne bi zaživjela. Tako da je potrebno da se revolucionari infiltriraju u institucije, potkopaju stare vrijednosti, propagiraju nove vrijednosti i uvedu novu revolucionarnu svijest u sve institucije koje će voditi uz pomoć radikalne kontrole.
Drugi prorok protuzapadne ideologije je Michel Foucault. Francuski intelektualac i novinar je bio pedofil, ali budući da je bio revolucionarni ljevičar, i dalje je prihvatljiv za promociju i prodaju u svrhu revolucionarnih promjena. Foucault je napisao mnoga djela, previše njih da bi se ovdje moglo ići u detalje, ali postoji zajednička nit koja spaja njegove različite spise. Ukratko ću se koncentrirati na dva spisa.
Povijest seksualnosti (u tri volumena) i Ludila i civilizacije jedna su od Foucaultovih priznatih „remek-djela“. Ona su često uključena u obaveznu literatura u mnogim preddiplomskim studijima humanističkih znanosti (povijesti, filozofije, kulturne antropologije i rodnih studija). Jedna od najpoznatijih Foucaultovih izjava, koja se nalazi u Ludilu i civilizaciji, jest da je „krajnji jezik ludila jezik razuma“.
Ono što je Foucault mislio pod racionalizmom, racionalnošću i razumnosti jest da to jednostavno predstavlja „veo“ za tiransko ugnjetavanje. Kada govorimo jezikom racionalnosti, tvrdi Foucault, pravi poticaj za to je ugnjetavanje. Stoga „zakon i red“ postaju „veo“ za društveno ugnjetavanje naroda koji se smatraju „opasnima“, a koji su gotovo uvijek manjina u odnosu na većinu.
U Povijesti seksualnosti, Foucault se jako trudi humanizirati seksualnu devijantnost. Tvrdi da demonizacija drugih seksualnosti otkriva sitnu tiransku nesigurnost seksualne većine (posebno heteroseksualnog muškarca). Foucault veliča devijantno, čudno i perverzno. Oni su pravi primjerak čovječanstva.
Kroz oba djela Foucault tvrdi da većina uvijek ugnjetava manjinu. Manjina postoji, sama po sebi, kao ona druga koju se uvijek pritišće nesigurnošću i sitničavosti većine. Tada je većina tiranska i opresivna; to jest većina – razumna, normalna – igra ulogu antagonista ljudske povijesti, pa čak i civilizacije. Oni su neprijatelji slobode.
Kao takva, manjina postaje novi mučenik za Foucaulta. Postojeća većina uvijek je zlostavljala manjinu; međutim, u novo doba dekonstrukcijom većinu možemo vidjeti onakvom kakva uistinu jesu, kao sitne i nesigurne tirane (prema Foucaultu). Da bi se postigla sloboda, mora doći do inverzije odnosa većine i manjine (što predstavlja radikalnu reviziju Hegelove dijalektike, to jest odnosa „gospodar-rob“ na temelju prepoznavanja i novih ljubavnih odnosa). Sloboda se postiže valorizacijom manjine i rušenjem većinskih vrijednosti i zakona u Foucaultovoj viziji.
Brak između Gramscijeve teorije kulturne hegemonije i Foucaultove dekonstrukcije većine i idolizacije manjine je srce protuzapadne ideologije. Sve zapadnjačko postaje utjelovljenje ugnjetavanja i tiranije, jer je većina prije predstavljala institucionalni i kulturni autoritet. Samim time, sve što je suprotno Zapadu postaje valorizirana manjina koja se suprotstavlja zapadnjačkom ugnjetavanju. Protuzapadna ideologija u svojoj je srži proslava svega što je tuđe zapadnoj tradiciji.
Stoga se vladavina zakona shvaća kao „nadmoć bijelaca“. Tako sloboda i individualizam postaju kodne riječi za „prevlast (nadmoć) bijelaca“. Tako religija postaje shvaćena kao institucionalna sila za „nadmoć bijelaca“. Tako sve strukture politike, zakona i pravde postaju sustavi „prevlasti (nadmoći) bijelaca“ i tako dalje.
Mržnja prema zapadnoj povijesti, nasljeđu i vrijednostima postaje nužna da bi protuzapadna ideologija uništila Zapad. U ovome pogledu Zapad predstavlja manifestaciju svih zala na svijetu. Samo denuncirajući sve zapadno – kulturne vrijednosti i njegove većinske ideale – utopija može na kraju nastati negacijom svega zapadnoga.
Stoga, katolici moraju razumjeti kako će se ta protuzapadna ideologija na kraju koristiti protiv Crkve. Jer Crkva je zapadna institucija. Povijest Crkve vezana je za povijest Zapada; nije važna suvremena globalna stvarnost Crkve. Baština Crkve, njena književnost, teologija i umjetnost, proizvodi su većine kojih se moramo odreći i uništiti ih.
To već vidimo s obnovljenim naletima vandalizma, paljenja crkava i denuncijacija. Ali nitko ne prigovara protu katolicizmu koji je stvoren kao suprotnost katolicizmu, koji predstavlja zapadnu vjeru i institucije. Pokušaj traženja žrtve je pogrešno shvaćen u protuzapadnoj ideologiji. Zapadnjaci nisu samo uobičajene žrtve; oni su uvijek viktimizatori. Zbog toga na protu katoličanstvo nikada nije usmjerena pažnja proturasizma, protu semitizam ili protu kolonijalizma.
Ako će postojati budućnost zapadne civilizacije, onda ona teče venama katolika jer katolici moraju njegovati svoju tradiciju i sve dobro i plemenito u njoj. Povratak crkvenim ocima i katoličkoj književnosti je nepobitan povratak zapadnim izvorima. Učenja Crkve, koja promiču vrijednosti vjere, obitelji i zajednice, osnažuju same strukture koje protuzapadni revolucionari smatraju okrutnima i opresivnima. Upravo zato što je katoličanstvo zapadna religija, njezin će se opstanak doživljavati kao kontrarevolucionarna sila i posljednja utvrda zapadnih grijeha – kolonijalizma, opresije, mizoginije itd.
Već vidimo kako protuzapadna ideologija vuče poteze protiv Crkve. Ovo nije vrijeme za katolike da se povuku, dopuste da ih maltretiraju i zastrašuju ili – kao što je to često slučaj s hijerarhijom – da osuđuju vlastitu povijest i nasljeđe u ime „slušanja“. To će nas sve učiniti strancima u našoj zemlji koja je odsječena od vlastitog nasljedstva.
Opstanak Zapada počiva u njegovoj sposobnosti da povrati svoje vrijednosti i dosjetljive izvore održivosti. To će označavati povratak vjeri, obitelji i zajednici. To će isto tako podrazumijevati obnovljenu ljubav i uvažavanje povijesti, baštine i kulturnih dostignuća Zapada.
Stoga je katoličanstvo u jedinstvenom položaju da vodi ovu obnovu zapadne civilizacije. Možda nije lako, ali je neophodno i za zdravlje Crkve i za uskrsnuće zapadne civilizacije protiv demonskih sila koje traže njezino potpuno uništenje. Kraj katoličanstva na Zapadu nije ništa drugo do kraj samoga Zapada. Preporod katoličanstva na Zapadu ne bi bio ništa manje od oživljavanja samoga Zapada.
