U ovo doba godine se kod nas, kao pretpostavljam i po cijeloj Hrvatskoj, prvopričesnici pripremaju za veliki dan u svom životu kada će prvi put primiti Svetu Euharistiju. Promatrajući ovih dana djecu u našoj župi, sjetio sam se prekrasnog sjećanja koje je zapisala sestra Lucija o svojoj prvoj pričesti u Fatimi. Pa ga odlučih podijeliti s vama:
Tako je bližio dan kada je gospodin župnik običavao odabrati djecu svoje župe za svečanu prvu pričest. Moja je majka smatrala kako njezina kčerkica dobro znade katekizam te da, pošto je upravo navršila šest godina, može ići na prvu pričest. Stoga me s mojom sestrom Carolinom slala na vjeronauk, koji je gospodin župnik držao djeci kao pripravu za taj dan. Išla sam, ozarena radošću i u nadi da ću doskora moći po prvi put primiti moga Boga.
Gospodin župnik držao je pouku sjedeći na stolici koja se nalazila na stubištu svetišta. Dozvao me k sebi da, ako koje dijete ne bi znalo odgovoriti na njegovo pitanje, ja odgovorim i posramim to dijete.
Došlo je predvečerje toga velikog dana i velečasni je svoj djeci naložio neka sutradan dođu u crkvu. Tada će im konačno reći tko če ići na prvu pričest. O, kako sam bila jadna kad me velečasni pozvao k sebi, pogladio me po kosi i rekao neka pričekam, dok ne navršim sedam godina. Odmah sam počela plakati i, u jecaju, stavila svoju glavu na njegova koljena, kao da su majčina. U takvu me stanju zatekao svećenik koji je došao u crkvu da velečasnom pomogne pri ispovijedanju djece. Taj je svećenik pitao za razlog mojih suza. Doznavši o čemu se radi, poveo me su sakristiju i pitao me o svemu iz katekizma i euharistijskog otajstva. Zatim me uzeo za ruku i doveo gospodinu župniku, rekavši:
„Gospodine župniče Pena, ovu malu možete pustiti na prvu pričest. Ona taj čin razumije bolje nego mnogi drugi.“ „Ali ona je istom navršila šestu godinu“, upsrostivio se dobri župnik. „Ništa zato. Na moju odgovornost, ako hoćete.“ „No dobro“, rekao je dobri župnik, „idi i reci svojoj majci da ćeš sutra ići na prvu pričest“.
Moju radost zbog toga nije bilo moguće opisati. Pljeskala sam od sreće i trčala cijelim putem što svojoj majci nosim dobru vijest. Ona me odmah počela pripremati za poslijepodnevnih ispovijed.
…
Konačno je došao dan ,tako sretan dan, no koliko je trajalo dok nije kucnula deveta ura! Već sam odjenula svoju bijelu haljiinu, zatim me sestra Marija povela u kuhinju da zamolim svoje roditelje za oproštenje, poljubim im ruke i primim njihov blagoslov. Nakon tog obreda majka mi je dala posljednje upute. Rekla mi je što da molim našega Gospodina, kad ga primim u svoje srce, i oprostila se sa mnom ovim riječima:
„Nadasve moli našega Gospodina da te učini sveticom.“
Te riječi duboko su mi se usjekle u srce; prve riječi koje sam, čim sam ga primila, rekla Našem Gospodinu. I danas još kao da slušam glas svoje majke kako mi ponavlja te riječi.
Sa svojim sam sestrama pošla na put prema crkvi kojim me je, da si prašinom ne uprljam haljinu, brat nosio na ramenima. Bilo je puno djece. Stajali smo razvrstani u četiri reda od crkvena ulaza do pričesne klupe, dva reda dječaka i dva reda djevojčica: budući da sam bila najmanja, stavili su me pored anđela na pričesnoj stubi.
Počela je svečanost i što se više bližio čas kada ću u svoju siromašnu dušu primiti našega gospodina, to mi je srce uzbuđenije i brže kucalo. Gospodin župnik sišao je među nas i redom nas pričestio anđeoskim kruhom. Imala sam tu sreću da budem prva. Dok je svećenik silazio s altara, osjetila sam da će mi srce iskočiti. A kad mi je na usne stavio božansku hostiju, obuzela me opuštenost i spokojan mir.Ispunjena nadnaravnim ugođajem, osječala sam se tako obuzetom Božjom prisutnošću te sam vjerovala i mislila kako me prožima čitavu.
Uputila sam mu, dakle, svoju molbu:
Gospodine, učini me sveticom, čuvaj moje srce čistim samo za Te!
Tada mi se pričinilo kako mi naš dobri Bog u dubini moga srca govori:
Milost koju si danas primila živjet će stalno u tvojoj duši i donositi plodove vječnog života.
Zanijela sa se u Boga veoma duboko. Služba Božja zavšila je istom nešto prije jedan sat poslijepodne, stoga štu su susjedni svećenici okasnili i što su propovijedi i obnova krsnih obečanja dugo trajali. Moja je majka došla po mene misleći kako sam zbog slabosti onemoćala. Ja sam se pak osjećala toliko nasićenom anđeoskim kruhom te mi nije bilo do nikakve druge hrane. Otada sam izgubila tek i nagnuće koje sam imala prema stvarima ovoga svijeta, te sam se ugodno osjećala samo na nekom osamljenom mjestu, gdje sam se mogla sjećati radosti moje prve svete pričesti.
