Trenutni njemački „Sinodalni put” došao je do kraja svoje prve faze. U nacrtima tekstova – očekivano – postavljaju se zahtjevi koji su u jasnoj suprotnosti s autentičnom katoličkom vjerom, s hijerarhijsko – sakramentalnim ustrojem i s obvezujućim moralnim naukom Crkve. Sve je to „odlučeno“ na glasovanju. Činjenica da je dio tih glasova „potvrde“ stigao od biskupa, ukazuje na ozbiljnost situacije i upućuje nas na fundamentalni problem.
Stoga zasigurno nije bilo iznenađenje da se među „reformama” traži ukidanje celibata, kao i omogućavanje ponovno oženjenima (tj. razvedenima) da primaju pričest, itd. Sve je to prisutno u Njemačkoj još od Würzburške sinode (1971. – 1975.), koju Sveta Stolica nikada nije potvrdila. Međutim, novo je da je prakticirana homoseksualnost priznata kao moralno dopuštena. S druge strane, prema odluci Sinode sada ne treba prepoznavati nikakvu stvarnu razliku između zaređenih biskupa, svećenika, đakona i „samo” krštenih i krizmanih, što u potpunosti odgovara učenju Martina Luthera. Drugi vatikanski koncil, međutim, uči da se ministerijalno svećenstvo, odnosno hijerarhijsko svećenstvo zaređenih, razlikuje od općeg svećenstva krštenika ne samo po stupnju nego i u svojoj biti. Dakle, Frankfurtska skupština želi poništiti dvije tisuće godina prakse i temeljnog nauka Crkve. I, štoviše, zahtijeva da se sakrament svetog reda podijeli ženama – nešto što se nikada nije smatralo mogućim u dvije tisuće godina jer, kako je Ivan Pavao II nepogrešivo izjavio, Crkva nema ovlasti podijeliti sakrament svetog reda ženama.
To su, dakle, spektakularni zahtjevi frankfurtskih „suputnika“, koji su u krugovima „funkcionalnog“ katolicizma izazvali živo oduševljenje, dok su među običnim katolicima izazvali užas.
Uostalom, zbog svega ovoga nameće se zastrašujuće pitanje: zar biskupi koji su bili uključeni u proces donošenja odluka doista nisu shvaćali da otvoreno proturječe istinama vjere, za koje su se više puta zakleli da će ih vjerno čuvati i naviještati? Ovo pitanje krajnje egzistencijalne ozbiljnosti mora biti postavljeno s najvećom ozbiljnošću – te na navedeno pitanje svaki biskup mora odgovoriti. Zajednica vjernika na to ima pravo!
***
Kako bi se procijenila ozbiljnost i opseg ovog pitanja, sada je potrebno ući u trag korijenima krize koja je izašla na vidjelo s „Frankfurtskim” skupom.
Na samome početku, osvrćući se na kraj devetnaestog stoljeća, susrećemo se s fenomenom „modernizma”. Ono što je ovdje zapravo u pitanju je vrlo temeljno pitanje prirode religije: što je zapravo religija?
Za niz pokušaja da se odgovori na ovo pitanje o kojem se raspravljalo na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, posebno u Francuskoj i Engleskoj, Pio X. došao je do kolektivnog izraza „modernizam”. Bio je to heterogeni kompleks ideja i pristupa koji su bili – i još uvijek jesu – na različite načine nespojivi s katoličkom vjerom.
Moglo bi se pomisliti na pokušaje rasvjetljavanja smisla ljudskog postojanja, suočavanja s iskustvom čovjekove konačnosti, iskonskog iskustva čovjekove emotivnosti, nesvjesnog ili podsvjesnog, itd. Osim toga, postoji još jedan konstitutivni element, a to je evolucija. Na svoj način, osoba kao i društvo su subjekti evolucije. U tim se slučajevima, međutim, evolucija odvija prema Hegelu u procesu od tri koraka: teze, antiteze i sinteze. Ali to znači da bi danas moglo biti istinito ono što je jučer bilo lažno, i obrnuto, dok bi se navedeno u sljedećem koraku ponovno ispitivalo – i tako dalje. Tako se taj razvoj, kako i razvoj religiozne svijesti, odvija na uvijek višoj razini dotičnog vremena. To, međutim, znači da sadržaj vjere, prakticirane vjere ili života treba formulirati na njihovom trenutnom stupnju razvoja i izraziti se u praktičnom životu.
U svakome slučaju radi se o „JA”, koje sebe doživljava, razumije, artikulira. Usredotočen na sebe i kruži oko sebe – zatvoren u sebe. Usamljeni monolog.
Sada bi najhitnija zadaća teologije bila da se s tim strujanjima pozabavi crkveno Učiteljstvo na ozbiljan i miran način – mislim prvenstveno pozivanjem na encikliku „Pascendi Dominici Gregis“ i dekret „Lamentabili Sane Exitu“ pape Pija X.
Međutim, upravo se to nije dogodilo. Bila je to uistinu tragična posljedica brzog političko – kulturno – ekonomskog razvoja zapadnog svijeta, koji je ubrzo stradao u iskonskoj katastrofi Prvog svjetskog rata. Stare vlasti su bile zamijenjene komunističkim i fašističkim diktaturama, čiji je sukob u Drugom svjetskom ratu doveo do gotovo potpunog kolapsa Europe.
Posljedica toga bila je i „inter arma silent musae” – to jest kad oružje govori, muze šute – da se teologija u prvoj polovici dvadesetog stoljeća okrenula manje temeljnim, a više trenutno aktualnim pitanjima. Stoga, međutim, nije bilo temeljitog i sveobuhvatnog ispitivanja složenog fenomena modernizma. Međutim, problem je nastavio potiho tinjati.
Kriza je konačno izbila uoči Drugog vatikanskog koncila, nakon čega su uslijedili ozbiljni upadi u vjeru i život Crkve. Treba se samo osvrnuti na „nouvelle théologie“ koju je Pio XII. osudio svojom enciklikom „Humani generis“. Ubrzo nakon toga, sada već sijeda generacija ’68 [kulturna revolucija 1960-ih], koja je ponovno postavila zahtjeve u Frankfurtu, pokušala je promijeniti tijek događaja.
Primjerice, „klinički nalazi” za pacijenta pod imenom „Njemačka Katolička crkva”, odnose se zapravo na nevladinu organizaciju (NGO) koja ima humanitarni i kulturni cilj. Impresivan artefakt, ograničen na ovdje i sada, koji suvišno kruži oko sebe.
***
Ljudsko biće, međutim, – ako napravimo usporedbu s matematikom – nije niti ravna crta bez početka i kraja, niti nalikuje na odsječak linije koji je ograničen. Ono je prije kao zraka koja ima početak, ali nema kraj. Čovjek se ne iscrpljuje u svom životu na zemlji. Prema judeo-kršćanskom uvjerenju, on je stvorenje i slika onog Beskonačnog Duha čija je volja stvorila sve što postoji, ali religija je način na koji stvoreni čovjek na to reagira, prepoznaje svoga Stvoritelja i susreće ga. „Religija” nije monolog, nego je u svojoj biti dijalog.
S takvim razmatranjima krećemo se, svakako, još uvijek na razini prirodne religije, koja proizlazi iz spoznaje konačnosti, stvorenosti čovjeka i uspostavlja egzistencijalni odnos obožavanja i odanosti Stvoritelju. Pritom još uvijek nema spomena o kršćanstvu.
Jesu li te samorazumljive činjenice – pitamo se zaprepašteno i užasnuto – doista izgubljene za frankfurtske suputnike?
Zar „sinodalisti” ne shvaćaju da su na krivom putu koji se gubi u ništavilu?
U konačnici, rezultat „Sinodalnog puta” je fatalan, jer frankfurtske novine više ne govore samo o lažnoj doktrini, herezi; u ovim tekstovima jedva da se išta lažno govori o Bogu. Ali Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti jednostavno se više ne spominju. Ali to znači da smo došli do „Ateizma u kršćanstvu” – kao što je naziv knjige Ernsta Blocha iz 1968. godine – on, Bloch, isto tako je „Frankfurtovac”.
***
Nasuprot takvome stavu, smatramo da religija u židovsko-kršćanskom shvaćanju nije rezultat ljudskog samo-iskustva ili egzistencijalne refleksije, već odgovor stvorenog čovjeka na samo-komunikaciju, rezultat objave Stvoritelja stvorenome čovjeku. Poziv s onu stranu stvorenog, koji je kao takav prepoznatljiv tijekom povijesti čovječanstva, bio prisutan među „izabranim narodom” Izraela. U retrospektivi postaje vidljivo kako se u vjerskoj tradiciji ovog naroda iz ispočetka prilično mračnih naznaka prepoznavala sve jasnija, uzvišenija slika Stvoritelja čovjeka i svemira.
Židovsko-kršćanski autor uvodi nas u svoju Poslanicu Hebrejima sljedećim riječima: „Mnogo puta i na mnogo načina Bog je govorio ocima preko proroka”, ali zatim nastavlja: „dok na kraju ovih dana nije progovorio po Sinu”.
„Sin” je, međutim, povijesni Isus iz Nazareta, čije su se posljednje godine života, kao i njegova smrt na križu, dogodile u najsjajnijem svjetlu, u javnosti, i sve su opširno dokumentirali najistaknutiji suvremenici njegovog vremena. Ova svjedočanstva su spisi Novog zavjeta.
Istraživači se slažu da je većina njih napisana i distribuirana tijekom života Isusovih suvremenika. Stoga nema razumne sumnje u njihove povijesne izjave. Ukratko, vjera u Isusa Krista, utjelovljenog „Sina Boga živoga”, ne temelji se na idejama, mitovima itd., već na provjerljivim povijesnim činjenicama. Iz entuzijazma očevidaca i svjedoka događaja oko Isusa iz Nazareta, Uskrsli Krist izgradio je na Petru, stijeni, svoju Crkvu, koju je apostol Pavao uskoro trebao prikazati kao Tijelo Kristovo, živo organizam potaknut Duhom Božjim, novi način prisutnosti uskrslog Krista u ovome svijetu.
A sada začuđujuća i zastrašujuća izjava… Sve to nema nikakvu ulogu u „Frankfurtskim“ dokumentima ili nacrtima. Ne spominju se smrt, sud i vječni život.
Ali što se tu podrazumijeva pod religijom, kršćanstvom, Katoličkom crkvom?
Doista, „ateizam u kršćanstvu”. Je li „Crkva” onda doista samo društveno – kulturna – i među tolikim drugima – suvišna nevladina organizacija?
„Vrati se, Izraele, Jahvi Bogu svome” (Hoš 14, 2).
Kardinal Walter Brandmüller
