Ankete provedene u Americi pokazuju da gotovo 70% stanovništva vjeruje u postojanje pakla, ali većina vjeruje da mali broj ljudi, zapravo beznačajan, zapravo tamo i završi. Prema nekim istraživanjima u Hrvatskoj – oko 40 posto ispitanih vjeruje u postojanje pakla. (ovdje i ovdje) Čak i oni koji vjeruju da je pakao stvarno mjesto ne smatraju da bi vječno prokletstva trebalo biti dio evanđeoske poruke Crkve. Takvi tvrde da pristup “ignoriranja pakla” ima sljedeće temelje:
1. Suvremeni katolici ne reagiraju na prijetnje o paklenom ognju i sumporu.
2. Ne smijemo slijediti Boga zbog straha od kazne, nego iz ljubavi.
Dakle, izbjegavaju li katolici govor o stvarnosti pakla zato što ga nitko više ne uzima za ozbiljno, ili nitko više ne uzima pakao za ozbiljno jer katolici odbijaju govoriti o njegovoj stvarnosti?
Što s prigovorom kako bismo trebali slijediti Boga iz ljubavi, a ne zbog straha od kazne?
Uistinu, poslušnost Bogu iz ljubavi je iznad onoga da ga slijedimo iz straha. Međutim, Crkva je oduvijek učila kako je pokoravanje Bogu iz straha dovoljno za Nebo, i često dovodi do poslušnosti iz ljubavi. Svaki dobar roditelj će vam reći kako mora postaviti pravila svojoj djeci s odgovarajućim kaznama, inače ga njegova djeca neće slušati (iako, ako promatramo ponašanje u našim školama, čini se da se ova strategija zdravog razum izgubila među mnogim modernim roditeljima). Ako se kazne daju za loše ponašanje, s vremenom će djeca razumjeti pravila i na kraju poslušati svoje roditelje iz ljubavi. Iako je moderna uobraženost takva da mislimo kako smo previše zreli da bi nam trebla prijetnja kazne, u pitanjima vjere mi smo- poput djece. Našoj vjeri je potrebno vrijeme za rast, a kroz to vrijeme naši motivi se mogu promijeniti. Ono što prvo možda činimo iz straha od kazne može s vremenom prerasti u čin ljubavi, razumijevanja i prihvaćanja “pravila” katoličanstva.
Na prvi pogled, može se činiti kako je govor o paklu u suprotnosti s evangelizacijom.
Uostalom, evangelizacija znači “propovijedati Radosnu vijest”, a Pakao je suprotan dobrim vijestima. “Dobra vijest! Možda ćete biti poslani u neugasivu vatru za svu vječnost.” Ipak, proglašavajući postojanje pakla – i mogućnost da možemo završiti tamo za vječnost – je bitan element u propovijedanju “Radosne vijesti”. Zašto? Jer ako ne postoji loša vijest koju treba izbjeći, onda ljudi nemaju motivaciju ozbiljno prihvatiti ni Radosnu vijest.
Međutim, zar se učenje o paklu ne protivi poruci o “milosrđu” koju Crkva promovira?
Naprotiv, priznati da je Pakao stvaran i da ljudi mogu tamo završiti je temeljna poruka milosrđa. Milosrđe se definira kao „slobodan i dobrovoljan čin opraštanja kazne, nekome tko je dobio kaznu ili mu je prijetila“. Odnosno dobrovoljna, svojevoljna pomoć nekome, tko se našao u teškoj i nezavidnoj situaciji. Ali, ako ne postoji pakao, onda tko je doista u “u teškoj, nezavidnoj i očajnoj situaciji?” Nitko. Na kraju, čak i oni u najgorim uvjetima života na zemlji – poput siromašnih, žrtava nasilja, ali i oni koji su izazvali to isto nasilje i nesreće – provest će vječnost u sreći na Nebu. Nije baš logično, zar ne? Razlog zbog čega je Božje milosrđa toliko veliko jest zato što svatko od nas zaslužuje provesti vječnost u paklu odvojen od Boga. Ipak, On otvara vrata Neba i omogućuje da budemo s Njim zauvijek … ako smo mu vjerni.
Isus je razumio važnost uključivanja i “loših vijesti”, uz one dobre. Iako je uobičajeno danas vidjeti Isusa kao ‘hippy’ filozofa iz 60-ih koji propovijeda toleranciju, prihvaćanje i ekumenski dijalog, evanđelja prikazuju mnogo kompletnijeg učitelja koji je itekako upozoravao na postojanje pakla tijekom svojih propovijedi.
Isus je tri puta u svojoj Propovijedi na gori upozorio kako zbog dijela možemo završiti u paklu (Matej 5, 22; 29; 30). U mnogim prispodobama, onaj koji ne slijedi dijela koja Isus zagovara završava u paklu (vidi prispodobu o ovcama i jarcima, u Mateju 25, 31-46). I sjetite se prispodobe o bogatašu i Lazaru (Lk 16, 19-31): bogat čovjek koji je zanemarivao loše stanje svog bližnjeg, prikazan je u mukama u paklu, gdje moli samo za kap vode, jer “Ja se strašno mučim u ovom plamenu.” U Evanđelju po Mateju sam Isus spominje “vatru/oganj” pakla na deset različitih mjesta u svezi s radnjama koje su protivne Evanđelju.
Čak i kad Isus daje “pozitivno” učenje, on uključuje i negativne posljedice ako ih se negira. Na primjer, on naviješta: “Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.” (Ivan 15, 5). Međutim, ono što se često zanemari je ono što Gospodin kaže neposredno nakon toga: “Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore.” (Ivan 15, 6). Također, Krist obećava da “Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni” (Ivan 6, 54), ali tek nakon upozorenja- “ako ne jedete Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!” (Ivan 6,53). Nije baš jezik koji ćete naći u priopćenju odbora za međureligijski dijalog.
Osim toga, ideja o nužnosti ignoriranja pakla radi propovijedanja Radosne vijesti bila bi nezamisliva za rane kršćane.
Razmotrite samo ovaj odlomak (Luka 3, 16-17):
„Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim. «”
Za razliku od modernog evanđelja – koja zvuči više kao John Lennonova pjesma “Imagine” nego četiri evanđelista – ovo upozorenje o posljedicama odbacivanja Krista bilo je od temeljne važnosti za ranu Crkvu i ostalo je temeljni dio poruke Crkve sve do posljednjih vremena. Mogućnost pakla za one koji odbacuju Krista je uvijek bilo povezano s obećanjem raja za one koji ga slijede.
Danas Crkva ne samo da treba priznati mogućnost pakla, nego i upozoravati kako mnoga uvjerenja i dijela koje slavi današnje društvo, zapravo usmjeravaju ljude na put vječne odvojenosti od Boga. To ne znači kako trebamo evangelizirati govoreći o paklu, ali ga ne možemo niti ignorirati. Upozorenje o paklu nije “negativna” poruka – ništa više od upozorenja o bilo kojoj drugoj opasnosti u životu.
U konačnici, ispravno naviještanje Radosne vijesti i obećanje milosti ne ignorira postojanje pakla – ono proglašava pobjedu nad njim snagom Kristove žrtve i uskrsnuća za sve one koji ga slijede.
