Raskol? Koji raskol?
U stvari, moderna Katolička Crkva već je u raskolu, ali on je unutarnje naravi, i većini je nepoznanica.
Podjela je vrlo jasna, no ipak se o njoj gotovo i ne govori. Nitko se ne usuđuje govoriti o tome. Postoji jaz među kardinalima. Među biskupima i nadbiskupima. Među teolozima i župnicima. Može se primijetiti i među liturgičarima i među vjeroučiteljima, crkvenim djelatnicima, glazbenicima, učiteljima, novinarima i piscima…
Ovo zapravo i nije jaz između konzervativnog i liberalnog koncepta, između tradicionalne i progresivne struje.
To je podjela između onih koji vjeruju da je Isus Krist Sin Božji, rođen od Djevica, te da je – kao druga osoba Svetog i nepodijeljenog Trojstva – na zemlji utemeljio svoju Crkvu nadnaravno ispunjenu Svetim Duhom koja će čvrsto stajati do kraja vremena – i onih koji vjeruju u suprotno.
Oni koji vjeruju u suprotno su modernisti. Oni su ti koji misle da je Crkva ljudska tvorevina – posljedica povijesnih gibanja od prije dvije tisuće godina, iza kojih je uslijedilo nekoliko obrata sudbine i sretnih okolnosti. Budući da vjeruju da je Crkva ljudska tvorevina nastala u određeno vrijeme i na određenom mjestu, Crkva se može i mora prilagođavati i mijenjati u skladu s vremenom i kulturom u kojoj se i sama nalazi.
Ovo je ogroman jaz. Ovo je raskol koji već postoji.
Je li Crkva božanski imenovana ustanova za vječni spas duša ili je to društveni konstrukt koji su dobronamjerni ljudi sastavili kako bi svijet postao bolje mjesto?
Ova podjela unutar Crkve prisutna je i danas i svaki sukob ovisi o njoj – od glazbe i arhitekture do umjetnosti i katoličkog obrazovanja, od liturgije do književnosti, od pobožnosti do discipline i nauka – sve se vraća na ovu osnovnu podjelu.
Naravno, vjerujem u ovo prvo: u Crkvu koju je utemeljio Isus Krist Sin živoga Boga, naš Gospodin, radi Sotoninog konačnog poraza, radi spasa duša i otkupljenja svijeta kroz nadnaravne milosti zadobivene preko žrtvene smrti Isusa Krista na križu.
Sve ostalo – od zaštite okoliša do hranjenja gladnih, od jednakih prava za radnike do otvaranja pučkih kuhinja, od obrazovanje mladih za postizanje mira i pravde – sve su to važna, ali ipak sekundarna pitanja koja proizlaze iz onog prvog, vječnog prioriteta.
Raskol već postoji.
Potrebno je samo da svaki katolik za sebe odluči na kojoj strani ponora se nalazi.
(Ova opservacija je zanimljiva, tim više jer dolazi od svećenika koji inače objavljuje tekstove na pretežno ‘liberalnim’ portalima kao što su Patheos i Crux.)
