Dok se svakodnevna priča o temi sinodalnosti, ostavljajući svakome da izabere put koji preferira, bilo alla francese (“francuski način“) ili alla tedesca (“njemački način“) ili in salsa amazzonica (“Amazonski preljev”), Sveta Stolica u jednoj stvari ne radi kompromise. Pogađate, radi se o “onoj misi” koja se ne smije služiti.
“Ona misa” je, zapravo, oblik liturgije koji se stoljećima slavio sve do 1970., kada je iznenada, nakon nekoliko godina divljeg eksperimentiranja, uveden novi obred i nametnut vjernicima, a prethodnom je suđeno da polako umre.
Međutim, ta liturgija nije umrla – i sada je njezini protivnici pokušavaju zabraniti “milosrđem“ (među ostalim značenjima misericordia je bio i naziv bodeža kojim su ranjenom protivniku zadavali smrtni udarac).
Novi udar na tradicionalni rimski obred započeo je objavljivanjem reskripta (20. veljače), koji praktički oduzima dijecezanskom biskupu ulogu „moderatora, promicatelja i čuvara” liturgije potvrđenu u Traditionis Custodes. Zaista, u motu propriju Traditionis Custodes je to sadržano u drugom članku dokumenta, tj. u prvim riječima dokumenta („Čuvari tradicije“ se zapravo odnosi na biskupe). Te uloge odjednom nedostaju u dvama aspektima koje je Sveta Stolica od jučer sebi uzela za pravo. Doista, rescriptum ex audientia Sanctissimi kaže da je Sveti Otac u audijenciji od 20. veljače pridržao „na poseban način Apostolskoj Stolici” pravo davanja na korištenje župnih crkava ili osnivanje novih osobnih župa i ovlaštenje za slavlje liturgije prema Missale Romanum iz 1962. za prezbitere zaređene nakon Traditionis Custodes. Papa potvrđuje daljnju namjeru “ukidanja“ tradicionalne liturgije koju je već izrazio (i primijenio) kardinal Arthur Roche odgovorom od 18. prosinca 2021., koji je zapravo izričito citiran i odobren u rescriptumu.
Nakon Motu proprija, neki su biskupi odstupili od zabrane liturgijskih slavlja po starom obredu u župnim crkvama (budući da su drugi bogoslužni prostori poput kapelica i oratorija rašireni po Italiji, ali to nije slučaj u svim zemljama), dok je mogućnost ovlašćivanje novih svećenika za korištenje misala prije reformi ustanovio sam Motu proprijo Traditionis Custodes kao prerogativ biskupa (članak 4), dodjeljujući Svetoj Stolici ulogu savjetovanja, a ne konačne odluke. U tom smislu može se govoriti o još restriktivnijoj izmjeni Motu proprija iz srpnja 2021.
Ali mons. Roche je govorio i djelovao drugačije, a papina podrška provedbi njegovih ideja sada je eksplicitna. Nisu provedene ni već donesene odluke, budući da rescriptum kaže da „ako je dijecezanski biskup dao dispenzu (oslobođenje) u dva gore navedena slučaja, dužan je o tome izvijestiti Dikasterij za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, koji će odlučiti je li donesena ispravna odluka“. Ne čini se dovoljno jasnim kako će odlučiti, s obzirom na presedane – na primjer, u Savannahu, Georgija, gdje se prošle godine biskup, iako naklonjen tradicionalnoj liturgiji, morao “savjetovati” s Dikasterijem, koji mu je odredio “datum isteka” za slavljenje tradicionalnog obreda.
Barem je sada crno na bijelo zapisano da svi vide kako su biskupi slobodni donijeti odluku, ali zapravo nisu. Toliko o sinodalnosti! Oni koji se ponašaju previše dobronamjerno morat će se suočiti s mons. Rocheom, čije je neprijateljstvo prema tradicionalnom obredu dobro poznato još od dana Motu proprija Summorum Pontificum Benedikta XVI., čiju je primjenu nastojao blokirati u svojoj biskupiji. Ostaje misterij zašto ga je tadašnji papa 2012. pozvao u Rim upravo da se bavi liturgijom (zanimljiv podatak, koji pokazuje koliko su slobode imali nezadovoljnici, upravo pod pontifikatom tzv. “njemačkog ovčara”).
Cijenimo barem (da tako kažemo) pamet u usporedbi s “Apostolskom konstitucijom” o kojoj se priča (koja bi uskoro mogla stupiti) ili bilo kojim upečatljivijim dokumentom, ovaj kratki reskript stiže ljupko, gotovo u prizvuku, ali pogađa dublje, ostavljajući u rukama kardinala Rochea moć da odluči o vjernicima i svećenicima privrženim tradicionalnoj liturgiji. Trebate li svećenike? Pa, ja ih ne ovlašćujem. Najbliža druga župna crkva udaljena je trideset kilometara? Poričem dispenzu. Neprijatelji tradicionalnog obreda ukazat će na cilj izumiranja koji je već izričito naveden u šestom članku Motu proprija Traditionis Custodes, kao i na opetovane izjave pape i kardinala.
Pritom je bogata mnogostrukost poliedra (dijagonala) poražena jednolikošću sfere (da upotrijebimo jednu od najčešćih mantri u papinskom jeziku), uprkos sinodalnosti o kojoj se više govori nego prakticira. Sada vidimo poraz druge mantre koja tvrdi da je „stvarnost superiornija od ideje“ (Evangelii gaudium, br. 233). Od 2021. ponavlja se ideja – s protupovijesnom fiksacijom – da je jedini oblik lex orandi onaj postkoncilski: jedan i jedini, ne čak ni prevladavajući nego samo jedan. A postoji stvarnost koja se, u ime te ideje, namjerno gazi i zanemaruje: stvarni i konkretni vjernici, sa svojim osobnim pričama traženja i obraćenja, kojima je u mnogim slučajevima upravo tradicionalni obred pomogao da se približe Crkvi. Često su to mladi ljudi, za koje tradicionalna liturgija nije nostalgija, nego radosno otkriće.
Naravno, svaki drugi dan poliedar (dijagonala) se reaktivira. Na primjer, 2. veljače je Sveti Otac pohvalio zairski obred dok je pričao s isusovcima iz Konga i Južnog Sudana („Sviđa mi se kongoanski obred, jer je umjetničko djelo, liturgijsko i pjesničko remek-djelo.“). Obred za koji je više puta izrazio svoju zahvalnost, te mu je čak i predsjedao u crkvi svetog Petra u srpnju 2022., a koji je nazvao „obećavajućim načinom za konačno oblikovanje amazonskog obreda“. Kongoanski obred? Amazonski obred? A što je s inzistiranjem na „jedinstvenom obredu” lex orandi? Što ako pogledamo prema Istoku, gdje su obredi još raznolikiji? Ipak, papa je na Cipru rekao: „Nema zidova, i neka ih ne bude, u Katoličkoj Crkvi, molim vas! To je zajednička kuća, to je mjesto odnosa, to je koegzistencija različitosti: ovaj obred, neki drugi obred…” Ali ono što je rečeno na Istoku opovrgava se na Zapadu, vraćajući se podizanju velikih zidova pred vjernicima koji duhovnu hranu crpe iz tradicionalne rimske liturgije. Ispred njih čak je i zastava „Tko sam ja da sudim?“ spuštena. Kardinal prefekt Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata ih je osudio, nazivajući ih „više protestantima nego katolicima“, dok je Sveti Otac namjerno skovao jedan od svojih neologizama, indietrists (nazadnjaci, retrogradni), koji ide uz uobičajenija imena za konzervativce kao „rigidni”, „Pelagijci” i tako dalje.
Ne znamo hoće li tradicionalni obred doista nestati, kao što se nadaju neki iz sadašnje hijerarhije, koji su u neobičnoj paraleli s “lovom na vještice” Bidenove administracije (upravo su “tradicionalni katolici” bili na nišanu nedavno objavljenog dokumenta, koji je FBI kasnije povukao). Svakako, postiže se jedan rezultat: izazivanje nedoumice čak i kod “običnih” katolika koji možda i ne pohađaju taj tradicionalni obred. Doista, sve je više onih koji ne mogu objasniti takvu nepopustljivost Svete Stolice prema onome što je „za prijašnje naraštaje (generacije) bilo sveto i veliko” i „što se ne može… zabraniti ili čak prosuditi štetnim”. Tako je napisao Benedikt XVI. sada već davne 2007. godine, kada se „liturgijski mir” tkao, a ne rušio.
Stefano Chiappalone
La Nuova Bussola Quotidiana, veljače 2023.
