U suvremenoj raspravi o tome tko može i treba primiti Svetu pričest, neki pretpostavljaju da svatko ima pravo pristupiti euharistijskoj žrtvi i blagovati Tijelo i Krv našeg Gospodina. U tom smislu, ograničavanje ili otežavanje nekritičnog primanja se odbacuje ne samo kao nepravedno, nego kao protivno praksi Isusa Krista, kome su “svi dobrodošli”, čak i najgori grešnici.
“Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.” (Iv 13,8).
Mnogi danas umanjuju vrijednost Svete pričesti na znak puke gostoljubivosti, pa u slučaju da je Crkva ne daje svima, ispada neljubazna. Ta se pogreška često temelji na pogrešnom razumijevanju naravi Posljednje večere (i Euharistije koja proizlazi iz nje). Prije mnogo godina, papa Benedikt XVI., tadašnji kardinal Ratzinger, dobro je artikulirao nesporazum. Slijedi nekoliko izvadaka iz Collected Works, Vol. 11, Ignatius Press, str. 273-274:
Danas [neki] profesori Novog zavjeta… kažu da je Euharistija… nastavak obroka s grešnicima koje je Isus držao… radi se o mišljenju s dalekosežnim posljedicama. To bi značilo da je Euharistija grešnička gozba, gdje je Isus sjedio za stolom; da je Euharistija javna gesta kojom pozivamo sve bez iznimke. Logika toga se izražava u dalekosežnoj kritici crkvenog poimanja Euharistije, jer podrazumijeva da se Euharistija ne može uvjetovati ničim, neovisno o vjerovanju ili čak krštenju. To je nužno otvoreni stol za kojim svi mogu doći do susreta s univerzalnim Bogom…
Ipak, koliko god nas ova ideja može dovesti do iskušenja, ona proturječi onome što nalazimo u Bibliji. Isusova Posljednja večera nije bila jedan od onih obroka koje je blagovao “carinicima i grešnicima”. On ju je podvrgnuo temeljnim oblicima Pashe, što znači da se blagovalo u obiteljskom okruženju. Tako ga je blagovao sa svojom novom obitelji, s Dvanaestoricom; s onima čije je noge oprao, koje je pripremio po svojoj Riječi i tako ih očistio od grijeha (Ivan 13,10) da s njim uđu u krvni odnos, da s njim postanu jedno tijelo.
Euharistija nije samo sakrament pomirenja, već zapravo pretpostavlja sakrament. To je sakrament pomirenih, na koji Gospodin poziva sve one koji su s njim postali sjedinjeni; koji zasigurno i dalje ostaju slabi grešnici, ali su mu ipak pružili ruku i postali dio njegove obitelji.
Zato je, od početka, Euharistiji prethodilo razlučivanje: “Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije“… (1 Kor 11, 28). Nauk dvanaestorice apostola [Didache] jedan je od najstarijih spisa izvan Novog zavjeta, nastao početkom drugog stoljeća, zauzima ovu apostolsku tradiciju, a u njoj svećenik, neposredno prije nego što podijeli sakrament govori: “Tko god je svet, neka pristupi, tko god nije, neka čini pokoru” (Didache 10).
A teolozi koji Euharistiju žele pretvoriti u sveopću dobrodošlicu bi se ipak mogli više osloniti na Sveto pismo:
“Ne dajte se zanijeti različitim tuđim naucima! Jer bolje je srce utvrđivati milošću nego jelima, koja nisu koristila onima što su ih obdržavali. Imamo žrtvenik s kojega nemaju pravo jesti služitelji Šatora.“ (Heb 13, 9-10).
