Zapravo je u osnovi uvijek posrijedi skrivena oholost kad kritika u odnosu na Crkvu poprimi onu žučljivu gorčinu, koja danas prelazi u žargon. Ovome, na žalost, vrlo često pridolazi jedna duhovna praznina, tako da se uopće više ne vidi bit Crkve, već se ona promatra još samo kao neka politički svrsishodna tvorevina, dok se njena organizacija smatra bijednom ili brutalnom, kao da se bit Crkve ne nalazi s onu stranu organizacije: u utjesi riječi i sakramenata što ih ona pruža u sretnim i teškim trenucima. Oni koji uistinu vjeruju ne pridavaju baš preveliku važnost borbi za reorganizaciju crkvenih oblika. Oni žive od onoga što je uvijek Crkva. I ako se želi saznati što je uistinu Crkva, mora se k njima poći. Jer, Crkva obično nije ondje gdje se organizira, reformira, upravlja i vlada, nego u onima koji jednostavno vjeruju te u njoj primaju dar vjere koji im daje život. Samo onaj koji je, bez obzira na promjene njezinih služitelja i njenih oblika, osjetio kako Crkva ljude uzdiže i pruža im zavičaj i nadu – bolje reći, zavičaj koji jest nada: put u vječni život – samo onaj koji je to iskusio, zna što je Crkva, jučer i danas.
( “Uvod u kršćanstvo“, 1968.)
