Pravedno uređenje društva i države središnja je zadaća politike. Kao što je jednom rekao Augustin, država kojom se ne upravlja pravedno pretvorit će se na kraju u veliku lopovsku družinu: »Remota itaque iustitia quid sunt regna nisi magna latrocinia?« Za kršćanstvo je vrlo bitno razlikovati između onoga što pripada caru i onoga što pripada Bogu (usp. Mt 22,21), to jest razlikovati između države i Crkve ili, kao što kaže Drugi vatikanski koncil, autonomije vremenitih stvarnosti. Država ne može nametati religiju, ali mora jamčiti njezinu slobodu i mir među sljedbenicima različitih religija. Crkva sa svoje strane, kao društveni izraz kršćanske vjere, ima vlastitu neovisnost i svoj ustroj temelji na svojoj vjeri kao zajednica koju država mora poštivati. Ta su dva područja razdvojena, ali uvijek međusobno povezana.
Pravednost je ujedno i svrha i važno mjerilo svake politike.
[ …]
Ljubav – caritas – bit će uvijek nužna, čak i u najpravednijem društvu. Ne postoji nijedno pravedno državno uređenje koje će služenje ljubavi učiniti suvišnim i nepotrebnim. Onaj koji želi ukloniti ljubav sprema se ukloniti čovjeka kao takvog. Uvijek će biti onih koji trpe i koji vape za utjehom i pomoći. Uvijek će biti osamljenosti. Uvijek će biti i situacija materijalnih potreba, gdje je nužna pomoć u obliku konkretne ljubavi prema bližnjemu. Država koja hoće sve odrediti, tako da sve uzima pod svoju vlast, postaje u konačnici čista birokratska ustanova koja nije kadra osigurati onomu koji trpi – svakom čovjeku – ono što mu najviše treba: osobno posvećivanje prožeto ljubavlju. Ne trebamo državu koja će sve uređivati, svime upravljati i sve imati pod svojom vlašću, već državu koja će, u skladu s načelom supsidijarnosti, velikodušno prepoznati i poduprijeti inicijative koje potječu od različitih društvenih snaga i predstavljaju spoj dragovoljnosti i blizine ljudima koji trebaju pomoć. Crkva je jedna od tih živih snaga: nju oživljava ljubav koju pobuđuje Duh Kristov. Ta ljubav ne pruža ljudima samo materijalnu pomoć, već također okrjepu i brigu za dušu, što je često potrebnije od materijalne pomoći. Na kraju, iza tvrdnje da će pravedne strukture učiniti suvišnim i nepotrebnim djela ljubavi, skriva se materijalističko shvaćanje čovjeka: pogrešno shvaćanje prema kojem čovjek može živjeti »samo o kruhu« (Mt 4,4; usp. Pnz 8,3) – to uvjerenje ponižava čovjeka i u konačnici ne prepoznaje ono što je specifično ljudsko.
[ …]
Izravna zadaća da rade na uspostavi pravednog poretka u društvu je, međutim, vlastita vjernicima laicima. Kao građani neke države, oni su pozvani osobno sudjelovati u javnom životu. Ne mogu se, prema tome, odreći »mnogostrukog i raznovrsnog gospodarskog, društvenog, zakonodavnog, upravnog i kulturnog djelovanja koje teži suvislom i institucionalnom promicanju općeg dobra«. Poslanje je vjernika laika, dakle, ispravno oblikovati društveni život, pri čemu će poštivati njegovu legitimnu autonomiju i surađivati s ostalim građanima sukladno svojim kompetencijama i ispunjavajući vlastite odgovornosti. Premda se specifični izrazi crkvene ljubavi ne smiju nikada pomiješati s djelovanjem države, i nadalje stoji da ljubav mora nadahnjivati cjelokupni život vjernikâ laikâ te stoga i njihovo političko djelovanje, življeno kao »socijalna ljubav«.
(enciklika DEUS CARITAS EST- Bog je ljubav, 2006.)
