14. rujna 1994., Kongregacija za nauk vjere, pod vodstvom kardinala Josepha Ratzingera, izdala je pismo svim biskupima Katoličke Crkve o pristupanju euharistijskoj pričesti razvedenih i ponovno vjenčanih vjernika. U pismu, između ostalog, kardinal Ratzinger piše :
O odnosu svećenika prema razvedenima i ponovno vjenčanim vjernicima: „Pastiri su pozvani iskazivati Kristovu ljubav i majčinsku blizinu Crkve. Trebaju ih s ljubavlju prihvaćati, poticati ih da se pouzdaju u Božje milosrđe, razborito i s poštovanjem upućivati ih na određene putove obraćenja i sudjelovanja u životu crkvene zajednice. Svjesni pak da istinsko shvaćanje i izvorno milosrđe nikad nisu odijeljeni od istine, pastiri su dužni upozoravati te vjernike na crkveni nauk glede slavljenja sakramenata i osobito glede primanja euharistije.
Tu je i posebni pastoralni razlog: ako bi se tim osobama dopustilo da se pričešćuju, vjernici bi bili uvedeni u zabludu i nejasnoću glede crkvenoga nauka o nerazriješivosti braka.
Vjernicima koji ustraju u takvom bračnom stanju pristup euharistijskoj pričesti otvara jedino sakramentalno odrješenje, koje se može dati “samo onima koji su, pokajavši se što su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu, iskreno spremni živjeti tako da više ne protuslove nerazriješivosti braka. To sasvim određeno znači da kad muškarac i žena iz ozbiljnih razloga – kakav je, naprimjer, odgajanje djece – ne mogu zadovoljiti obvezu da se odvoje,preuzmu obvezu živjeti u punoj uzdržljivosti, što znači uzdržati se od čina koji su svojstveni supružnicima. U tom slučaju oni mogu pristupiti euharistijskoj pričesti, no ipak im ostaje čvrsta obveza izbjegavati sablazan.“
[…]
„Pogrešno uvjerenje da rastavljeni i ponovno vjenčani smiju pristupiti euharistijskoj pričesti, očito pretpostavlja da se osobnoj savjesti pridaje ovlast da na temelju vlastitoga uvjerenja donosi konačnu odluku o postojanju ili nepostojanju prethodnoga braka i o vrijednosti nove veze. Ali to je neprihvatljivo. Brak, naime, ukoliko je slika zaruka između Krista i njegove Crkve, osnovna je jezgra i važan čimbenik života građanskoga društva, te je bitno javna stvarnost. Zaista je točno da sud o vlastitoj prikladnosti za primanje pričesti treba donositi ispravno oblikovana moralna savjest. No, također je točno da pristanak koji tvori brak nije tek privatna odluka, budući da u svakome od supružnika i u bračnom paru stvara osobito crkveno i društveno stanje. Stoga se sud savjesti o vlastitom bračnom stanju ne odnosi samo na neposredni odnos između čovjeka i Boga, kao da bi se moglo izostaviti crkveno posredovanje koje uključuje i kanonske zakone koji obvezuju u savjesti. Ne priznati to bitno stanje, značilo bi nijekati činjenicu da brak postoji u Crkvi kao stvarnost, što znači kao sakrament.
Sakramentsko zajedništvo s Kristom uključuje i pretpostavlja obdržavanje, premda ponekad teško, uredbe crkvenoga zajedništva, te ne može biti ispravno i plodonosno ako vjernik, želeći se izravno približiti Kristu, ne poštuje tu uredbu. Sakramentsko zajedništvo s Kristom uključuje i pretpostavlja obdržavanje, premda ponekad teško, uredbe crkvenoga zajedništva, te ne može biti ispravno i plodonosno ako vjernik, želeći se izravno približiti Kristu, ne poštuje tu uredbu.
[…]
Bit će potrebno da pastiri i vjernička zajednica sudjeluju s dotičnim osobama u patnji i u ljubavi, kako bi mogli i u njihovu bremenu prepoznati slatki jaram i lako breme Isusovo. Njihovo breme nije ni slatko ni lako kao da bi bilo malo i beznačajno, ali postaje lakim jer ga Gospodin – i zajedno s njim sva Crkva zajedno s njima nosi. Zadaća je pastoralnog djelovanja, koje se mora vršiti u potpunom predanju, pružati tu pomoć koja se temelji u istini i također u ljubavi.“
