Važno je da se čuje glas vjernih katolika na dolazećim diskusijama na Sinodi o sinodalnosti i da se pomoću napora vjernih katolika izbjegne katastrofalan put za Crkvu, da ne bude kao onaj u Njemačkoj.
Uz početak dvogodišnje Sinode o sinodalnosti, imperativ je da katolici zajedno razmisle o tome što sinodalnost uistinu znači, zašto je važna i čemu papa Franjo teži u ovom Sinodalnom procesu.
Autentično katoličko razumijevanje svrhe i domene sinodalnosti i odgovarajuće sudjelovanje temeljeno na tome cilju, ključno je kako bi se Crkva klonila od vrlo stvarnih opasnosti koje bi mogle biti povezane sa sinodalnosti. Te su opasnosti javno dostupne putem duboko uznemirujućih događaja koji i dalje proizlaze iz Crkve u njemačkom nepromišljenom procesu „Sinodalnog puta“, koji je, pod krinkom rješavanja klerikalnog seksualnog zlostavljanja maloljetnika, nastojao promijeniti katoličko učenje o spolnosti, vršenju hijerarhijske moći i prirodi sakramenata.
Povijesno gledano, rane crkvene sinode – riječ „sinoda“ vuče korijen iz grčke riječi koja je tradicionalno označavala skup ili sabor, ali koja se isto tako tumačila kao „zajedničko putovanje“ – odnosile su se na biskupske koncile koji su, pod papinim autoritetom, sazivani radi rješavanja važnih pitanja koja su utjecala na kršćanske vjernike. U kasnijim stoljećima, druga vrsta sinoda se isto tako počela odvijati na biskupijskoj razini, s tim da se izraz odnosi na lokalna okupljanja biskupa radi izrade određenih smjernica vezanih uz pastoral njihovih pojedinačnih biskupija. Naravno da takve lokalne sinode nikada nisu imale ni najmanji autoritet nad katoličkim naukom, dok njemačka sinoda nastoji upravo to učiniti.
Ključno je shvatiti da u oba slučaja sinode nikada nisu mogle same poduzeti radnje radi promjene određenih praksi. Izričito papino odobrenje uvijek je bilo potrebno za provedbu rezultata biskupske sinode, a mjesni ordinarij ima izričito ovlaštenje u slučaju biskupijskih sinoda za provedbu rada sinodalnog procesa unutar svoje biskupije ako je ishod rada Sinode i dalje usmjeren prema jedinstvu s univerzalnom Crkvom.
U posljednjih pedeset godina, sinode su postale sve važnije otkad je sv. papa Pavao VI. ustanovio stalnu Biskupsku sinodu u svrhu pomoći obnove Crkve radi učinkovitije evangelizacije u suvremenom svijetu. Posebno je naglasio da će to biti savjetodavno tijelo koje će „odmah i izravno“ biti pod papinskom vlašću.
Ovoga puta važno pitanje na koje je Sveti Otac odlučio usredotočiti Crkvu je sama sinodalnost – odnosno promišljanje samog procesa što znači putovati zajedno kao Božji narod.
Iako postoji mnogo potencijalnih obećavajućih mogućnosti u ovom globalnom procesu, postoje i potencijalne zamke. Stvarnost je takva da uvijek postoje opasnosti povezane sa pozivanjem na iznimno široku raspravu o temi koja nije jasno definirana unaprijed. Najveća opasnost dolazi od onih snaga unutar Crkve koje su, od zatvaranja Drugog vatikanskog koncila, lažno tvrdile da su koncilski oci namjeravali preurediti najosnovnije elemente katoličkog učenja i ustroja Crkve, usklađujući ih s „progresivnim“ suvremenim političkim i društvenim agendama, a ne sa Isusovom nepromjenjivom evanđeoskom porukom za spasenje duša.
Ovo nas dovodi do trenutnih njemačkih rasprava na „Sinodalnom putu“. Ovdje lažna „hermeneutika diskontinuiteta i raskida“, kako ju je okarakterizirao papa Benedikt XVI., ima potpunu kontrolu. Iako je njemački proces navodno bio organiziran kako bi odgovorio na skandale vezane uz seksualno zlostavljanje maloljetnika, njegovi organizatori zapravo žele iskoristiti krizu za institucionalizaciju ideja koje dominantno progresivno krilo njemačke Crkve provodi desetljećima. Ova agenda uključuje odobravanje razvoda, kontracepcije i homoseksualnih zajednica; ređenje žena; prestanak obveznog celibata za svećenike; i „demokratiziranje“ hijerarhijske strukture Crkve kako bi se oduzela vlast biskupima i svećenicima.
Štoviše, ambicije organizatora njemačkog Sinodalnog puta protežu se daleko izvan Njemačke. Njihova je žarka nada da će, čim se njihovi planovi ukorijene na nacionalnoj razini, isti biti uvedeni u globalnu Crkvu putem različitih mehanizama, počevši od Sinode o sinodalnosti.
Budući da su problematične ambicije njemačkog Sinodalnog puta bile transparentne, crkveni su čelnici u Rimu više puta tražili da promijene smjer rada „Sinodalnog puta“. Važno je istaknuti da je sam papa Franjo u lipnju 2019. godine napisao pismo njemačkoj Crkvi, savjetujući da se njihov fokus treba usredotočiti na evangelizaciju pred „otpadom od vjere“ u njihovoj zemlji i upozoravajući na „iskušenja“ koja mogu dovesti do „kompliciranog niza argumenata, analiza i rješenja bez učinka osim da se drže podalje od stvarnog i svakodnevnog susreta s vjernim narodom i Gospodinom“.
Nimalo pokoloben niti oslabljen ovom papinskom intervencijom i višestrukim naknadnim pokušajima ispravljanja od strane drugih visokih crkvenih dužnosnika u Vatikanu, njemački „Sinodalni put“ nastavlja sa svojim potencijalno raskolničkim zahtjevima za radikalnim reformama koje se ne slažu s temeljnim katoličkim naukom i potkopavaju katoličku ekleziologiju.
U svjetlu ovih događaja, od vitalne je važnosti da se čuje glas vjernih katolika na dolazećim diskusijama na Sinodi o sinodalnosti i da se pomoću napora vjernih katolika izbjegne katastrofalan put za Crkvu, da ne bude kao onaj u Njemačkoj.
U tom kontekstu možemo poslušati vrlo aktualnu poruku biskupa Thomasa Tobina iz Providencea, Rhodea Islanda. „Iako nas se potiče da budemo „Crkva koja sluša“, dobro je vrijeme da se prisjetimo da nas je Isus prije svega naučio da budemo Crkva koja propovijeda i poučava“, napisao je na Twitteru 11. listopada, baš u vrijeme kada je započeo sinodalni proces. „Razmatrajmo znakove vremena, a zatim propovijedajmo i poučavajmo nepromjenjivu Kristovu istinu koju svijet treba čuti“.
Mudre riječi biskupa Tobina sažimaju ono što Duh Sveti zaista želi od nas, kao vjernih katolika koji vole svoju Crkvu.
