Do sada su svi razumjeli (ili bi trebali razumjeti) da papa Franjo za sebe misli da provodi plan Drugog vatikanskog sabora. Neizražena, ali povremeno eksplicitna tema njegovih govora, pisama i primjedbi je da njegovi prethodnici nisu uspjeli u tome. A njegovi postupci, od enciklike Amoris Laetitia do Motu proprija Traditionis Custodes, su za cilj imali usmjerenje katoličkog nauk prema tome gdje je bio 60-ih prošlog stoljeća.
Papa dosljedno kritizira one koji se “suprotstavljaju saboru“ zbog nostalgije za Crkvom prije Drugog vatikanskog sabora i zbog onoga što on naziva “nazadnošću“. Poput mnogih koji su se pozivali na “Duh Koncila” kako bi opravdali radikalna odstupanja od crkvenog nauka, čini se da Franjo dijeli crkvenu povijest na dva razdoblja: ono prije Koncila i ono poslije Koncila.
Iako bi katolici koji su odrasli za vrijeme pontifikata Ivana Pavla II. mogli ovu retoriku smatrati uznemirujućom, ona ne potječe od pape Franje. Kao što su neki primijetili, Franjine primjedbe o novosti koncila i njegovim neopozivim promjenama gotovo su identične onima drugog njegovog prethodnika, svetog Pavla VI. Čini se da Franjo misli da je preuzeo plašt onoga što je jedan pisac nazvao “prvim modernim papom“, pri čemu misli da su se njegovi nasljednici okrenuli od toga. Razumijevanje Pavla VI. može nam pomoći da shvatimo ono što nam se inače čini neobjašnjivim u Franjinom pontifikatu. O tome svjedoči nedavno prevedena biografija francuskog učenjaka Yvesa Chirona, Pavao VI.: Nejedinstveni papa.
Giovanni Battista Montini bio je sin lokalnog političara u Bresciji, a očeve veze pomogle su mu da napreduje u karijeri. Pobožnost i odlučnost, može zahvaliti svojoj majci. Kasnije, kao svećenik, zatim kao biskup i papa, postat će skeptičan prema pretjeranoj marijanskoj pobožnosti i izražavati prijezir prema pučkim oblicima pobožnosti. U ranoj mladosti počeo je posjećivati benediktinske samostane i zaljubio se u jednostavnost monaške liturgije kako ju je onda shvaćao. Kasnije će postati pristaša opatije sv. Anselma u Rimu, u kojoj se danas nalazi liturgijski institut koji je glavno središte progresivne liturgijske misli u Italiji. (Mnogi vodeći ljudi koji stoje iza poteza zabrane stare latinske liturgije, ponajviše Andrea Grillo, povezani su sa Institutom svetog Anselma.)
Montini je dijelio očev afinitet prema demokratskoj politici. Montini je bio u bliskim odnosima s gotovo svim važnijim demokršćanskim ličnostima u poslijeratnoj Italiji, uključujući Gasperija i Alda Mora, obojicu budućih premijera. Odrastao je i formirao se u razdoblju između dva svjetska rata, kada su se na ulicama Rima sukobili komunizam i fašizam. Mussolinijeva fašistička vladavina mora da je ojačala Montinijevu potporu demokratskoj politici, kao i njegove simpatije prema “progresivnim“ društvenim ciljevima.
Njegov upečatljiviji ulazak u politiku dogodio se 1943. kada se, sada kao birokrat u Rimskoj kuriji, tajno sastao s opozicijom Mussolinija kako bi ga talijanski kralj smijenio. Ovo iskustvo – suprotstavljanja političkim i kulturnim vlastima – mora da je bilo formativno za mnoge liberalne klerike Montinijeve generacije i onih koji su uslijedili.
Kada je Montini postao biskup Milana 1955., uspio je u praksi provesti svoju viziju svećeništva kao “vrste apostolskog relativizma“, što je znak hvalisanja svetog Pavla da je on postao sve (razdijelio sebe) za sve ljude u širenju Evanđelja. Prema mišljenju Pavla VI., „svećenstvo je društvena služba. Svećenik postoji za druge”. Kao biskup, dopirao je do onih koji su se otuđili od Crkve, osobito milanske radničke klase, održavajući veze s progresivnim teolozima poput Yvesa Congara i Henrija de Lubaca. Također je uspostavio veze s protestantskim svećenstvom, poput onih iz zajednice Taizé, i primao je anglikanske dostojanstvenike.
Montini je vjerovao da se Crkva kao institucija treba prilagoditi “duhovnim potrebama našeg doba”, “reformirati” se i “modernizirati” kako bi dosegla sekularizirajuće društvo. Ti su napori bili isprekidani velikom projektima u biskupiji, u kojima je od klera u Milanu i drugdje u sjevernoj Italiji bilo zatraženo da propovijedaju ne samo u crkvama nego i u tvornicama, školama i drugim javnim prostorima. Montini je opominjao svoje svećenike „da daju prednost ‘dobroti’ ispred ‘polemike’…ne napadajte nikoga; umjesto toga, neka svi budu pozvani i dočekani”. Kako bi se Talijane privuklo na misu, distribuiran je pamflet koji je objašnjavao njezino značenje, a odobrena je i nedjeljna večernja misa.
Sva ta nastojanja da se “ode na periferije” nisu uspjela. Pohađanje sv. mise nastavilo se smanjivati u Milanu, kao i broj duhovnih zvanja. Kad je Montini došao u Milano, u biskupiji je bilo osamdeset i devet sjemeništaraca; a do 1960. bilo ih je samo trinaest. Možda ništa nije moglo zaustaviti sekularizaciju koja se nadvijala nad Europom, ali tog datuma sekularizacija nije bila tako očita; i uskoro će se pružiti još jedna prilika za budućeg papu da isproba svoje ideje.
Pio XII. nikada ga nije proglasio kardinalom, naizgled zato što papa (ili konzervativni element u Rimskoj kuriji) nije želio da Montini postane papa. No, Ivan XXIII. naslijedio je Pija XII. 1958. i imenovao Montinija kardinalom 1962.
Prema Chironu, Montini je izrazio svoje mišljenje o “ažuriranju” Crkve u nekim od pripremnih radova obavljenih prije Drugog vatikanskog sabora, uključujući strastvenu ideju da se narodni jezik uvede u liturgiju. Ali očito niti Montini niti bilo tko drugi nije predložio prepisivanje same mise. (On je, međutim, kao biskup Milana, pozvao Crkvu da odbaci „taj stari kraljevski ogrtač koji je ležao na njezinim suverenim ramenima kako bi se obukla u jednostavniju odjeću koju zahtijeva moderni ukus”.)
Chiron u svojoj knjizi prikazuje čovjeka koji sramežljivo nameće svoje stavove, ali koji je radio iza kulisa kako bi postigao svoje ciljeve. Montini se pridružio progresivnim europskim kardinalima kako bi uvjerili Ivana XXIII. u svoje planove. Također je pomogao uvjeriti Ivana XXIII. da izbaci već pripremljene predkoncilske nacrte i zamijeni ih novima, koje su izradile nove komisije.
Prije konklave koja ga je izabrala, mons. Montini susreo se u Rimu 1963. s predsjednicima najvećih europskih biskupskih konferencija, od kojih su većina bili “progresivci”. Prema Jeanu Guittonu, njegovom bliskom prijatelju, Montini je znao „od svoje petnaeste ili dvadesete godine… da će jednog dana postati papa“. Izabran je za papu 1963.
Chiron citira jednog promatrača promjena tih godina koji je izjavio da je postojao „temeljni osjećaj da je Crkva vjerojatno krenula prema krizi koju je stvorilo Koncil, tako da joj je potreban regulator s kojim bi se sve strane mogle udružiti kako bi posredovale u rješavanju“. Kardinali su ga vidjeli u mons. Montiniju, a Pavao VI. je sebe vidio kao jedinog čovjeka koji može pomiriti suprotstavljene tendencije koje su se pojavile tijekom sabora.
I Pavao VI. je pokušao pomiriti suprotstavljene tendencije, jer je zadržao dvojicu kritičara, kardinala Sirija i Ottavianija na dužnosti, unatoč njihovim golemim razlikama u pogledima. No, stječe se dojam da je to učinio prije svega iz osjećaja odanosti Crkvi, a ne iz uvjerenja. Kod pape Pavla VI. se dogodio raskid s neposrednom prošlošću Crkve i proglasio je da će prigrliti demokraciju, pluralizam, otvorenost – pokazujući solidarnost Crkve s onim modernim elementima društva koji su se činili najnepropusnijima za njezinu poruku.
Pavao VI. to je pokazao na brojne načine koje su ponovili i njegovi nasljednici, a ne samo papa Franjo. Njegova enciklika Ecclesiam Suam (1964.) proglasila je “dijalog“ primarnim načinom odnosa Crkve sa svijetom. Pavao VI. započeo je papinsku naviku “reformističkih odluka“ kako bi pokazao spremnost papinstva da se odrekne bogatstva i privilegija. Primjerice 1964. poklonio je svoju tijaru “siromasima svijeta“. On je projicirao svoju toleranciju prema drugim vjerama tijekom posjeta Indiji, citirajući hinduističke tekstove u svojoj propovijedi. Svi njegovi nasljednici činili su slične radnje u tom pogledu.
Mnogi katolici bili su uznemireni zbog načina na koji je papa Franjo proturječio učenju svojih neposrednih prethodnika. Ali kao što Chiron primjećuje, Pavao VI je bio prvi papa koji je to učinio otvoreno i očito. U govorima nakon svog izbora za papu, proglasio je vjersku slobodu naukom Crkve (naravno, u skladu s naukom u Dignitatis Humanae), a kasnije je objavio apostolsko pismo koje je sugeriralo da je socijalizam kompatibilan s kršćanskom vjerom, proturječeći brojnim ranijim papinskim enciklikama po tom pitanju.
Njegova želja da raskine s prošlošću možda se najjasnije očitovala u liturgijskoj reformi koju je nadgledao. Pavao VI. provodio je reformu liturgije s neuobičajenom čvrstoćom. Chiron ističe da je osobno nadgledao svaki tekst, dajući primjedbe i prijedloge Annibaleu Bugniniju, tajniku Odbora za reformu liturgije. Pavao VI. bio je neprijateljski raspoložen prema kritici nove mise, pripisujući onima koji su se protivili “novom planu stvari loše razumijevanje“ liturgije i “duhovnu lijenost“.
Usprkos protivljenju Rimske biskupske sinode slavlju nove mise, koja je uvedena 1967., u novom misalu učinjeno je malo izmjena. Kad su teolozi izdali svoju Kratku kritičku studiju o novoj misi 1969. godine, uoči proglašenja novog misala, Pavao je uglavnom ignorirao njihovu zabrinutost, naizgled se slažući s kardinalom Šeperom da je kritika „površna, pretjerana, netočna, pristrana“. Za Pavla VI., njegova reforma mogla je biti samo „Kristova volja… dah Duha Svetoga koji poziva Crkvu da učini ovu promjenu“. Samo su papa i njegovi „autoritativni stručnjaci za svetu liturgiju” mogli razaznati volju Božju po tom pitanju.
Tek kad je ovaj sukob između njegove želje za inovacijom i njegove odanosti Crkvi postao akutan, kao u slučaju Humanae Vitae, Pavao VI. se odlučio u korist institucije. Priča koju je ispričao pokojni moralni teolog, John Ford, S.J., (ali nije je ispričao Chiron), ilustrira ovo. Za vrijeme audijencije kod Pavla VI. u kojoj je ovaj pokušao uvjeriti papu da ne mijenja crkveni nauk o kontracepciji, Ford ga je upitao: „Jeste li spremni reći da se Casti Connubii može promijeniti? Paul je živnuo i žestoko progovorio: ‘Ne!’“ rekao je o. Ford. „Reagirao je točno kao da sam ga nazvao izdajnikom katoličke vjere”. Upravo je taj osjećaj odanosti njegovim prethodnicima spriječio Pavla VI. da popusti progresivnim kritičarima po ovom pitanju.
Pavao VI. istinski nije želio promijeniti crkveni nauk. Ali on je uzeo upozorenje Ivana XXIII. da je nauk Crkve jedno, a njegovo predstavljanje drugo kao članak vjere. Pavao VI. vjerovao je da će suvremeni svijet biti otvoreniji za poruku Crkve mijenjanjem crkvenog “predstavljanja“ same institucije, ali ne i svojih formalno definiranih doktrina. Umjesto toga, signal koji su primili i sekularni svijet, ali i mnogi katolici bio je da Crkva napušta te doktrine koje su u najvećoj mjeri neusklađene s vremenom. Kao što bi vam svaki učitelj mogao reći, način na koji nešto prezentirate svojim učenicima jednako je važan kao i ono što pokušavate komunicirati. Oni su zapravo nerazdvojni; nešto što papa Montini naizgled nikad nije shvatio.
On je doista, kao što stoji u Chironovom podnaslovu, “razdijeljeni papa“, rastrgan između odanosti prošlosti Crkve i želje da učini Crkvu kompatibilnom s modernim društvom koje je njegovao. Često ga se opisuje kao tragičnu figuru, no teško je izbjeći zaključak da je tragedija bila njegovo odbijanje priznanja da su njegovi vlastiti postupci, koliko god bili dobronamjerni, bili važan uzrok kriza koje su izbile tijekom njegova pontifikata.
Autoritet Crkve počiva na njezinoj povezanosti s dalekom prošlošću. I do sada su nasljednici Pavla VI. iskusili isti osjećaj razdijeljenosti koji je mučio Pavla VI. Međutim, mnogi današnji sljedbenici plašta Pavla VI., uključujući papu Franju, nemaju takav pogled na stanje stvari. Umjesto toga, žele “dovršiti posao“ koji je Pavao VI. započeo i prekinuti tu vezu jednom zauvijek. Nisu u pravu, naravno; ali u jednom su u pravu. Crkva ne može u potpunosti zadržati svoju baštinu i istodobno se potpuno prilagoditi suvremenom društvu. U nekom trenutku mora izabrati jedno nad drugim, jer nitko ne može služiti dvojici gospodara.
