Različite kulture – engleska, turska, kineska – tvrde da su izumile maksimu, “Riba smrdi od glave”.
Primijenjen na Katoličku crkvu, idiom sugerira da kada je teologija dekadentna, slijede loše stvari u životu vjere. Ili, strože rečeno, intelektualno dekadentni katolicizam neizbježno vodi do mrtvog katolicizma.
To nas dovodi do konferencije “Budućnost teologije”, pod pokroviteljstvom Vatikanskog dikasterija za kulturu i obrazovanje, koja se održala na Papinskom lateranskom sveučilištu od 9. do 10. prosinca.
Među predavačima konferencije bili su isusovac James Keenan s Boston Collegea i Nancy Pineda-Madrid sa Sveučilišta Loyola Marymount u Los Angelesu.
Otac Keenan privukao je pozornost javnosti 2003. godine kada je, u svjedočenju pred Pravosudnim odborom državnog zakonodavnog tijela Massachusettsa, usprotivio zakonu koji definira brak kao zajednicu muškarca i žene kao “suprotno katoličkom nauku o socijalnoj pravdi” jer bi takav zakon predstavljao “aktivnu i nepravednu diskriminaciju osnovnih socijalnih prava homoseksualnih i lezbijskih osoba”. Na Lateranskoj konferenciji u prosincu prošle godine, otac Keenan je navodno posvetio značajan dio svog dodijeljenog vremena u borbi protiv Donalda Trumpa, čiji odnos prema “budućnosti teologije” nije baš očit.
Pineda-Madrid na svoju fakultetsku stranicu sebe opisuje kao “feminističku teologinju koja istražuje iskustvo latino vjernika” i autoricu knjige “koja se zalaže za svježe tumačenje spasenja gdje su životi žena važni”. U lipnju 2024. izabrana je za predsjednicu Američkog katoličkog teološkog društva. Ali predstavljaju li ti teolozi “budućnost teologije”?
Nešto govori o trenutnoj rimskoj atmosferi crkvenog zastrašivanja da je nekoliko onih koji su prisustvovali lateranskoj konferenciji odbilo detaljno raspravljati o onome što je tamo rečeno, iako je jedna hrabra duša opisala konferenciju kao “praznu”. Neovisno o teološkom radu koji je uokvirivao sadržaj konferencije, međutim, nametanje metode “Razgovor u duhu” u malim grupama sudionicima konferencije jamčilo je da neće biti robusne razmjene gledišta koja su nekoć karakterizirala srednjovjekovna katolička sveučilišta, gdje se čak i od najistaknutijih profesora očekivalo da javno brane svoje pozicije, opširno i dubinski.
Jer, usprkos tome što se veličao njegovu upotrebu na posljednja dva Sinoda – doista, na temelju tog iskustva – “Razgovor u Duhu” je instrument manipulacije, a ne proces koji daje ozbiljan razgovor ili raspravu. Sudionicima (od kojih su neki bili briljantni i naučeni) dane su dvije minute da podijele ideje ili reakcije na ono što su glavni govornici rekli cijeloj konferenciji; uslijedila je minuta šutnje; sudionici su dobili još dvije minute da navedu “ono što je najviše odjekivalo s njima od doprinosa koje su dijelili drugi; uslijedila je još jedna minuta šutnje; i konačno, “tajnik i voditelj” skupine izmislio je “sažetak koji će biti predstavljen skupštini”.
Apsurdno je sugerirati da će kreativnu, evanđeoski osnažujući “budućnost teologije” definirati precizno odabrana grupa predavača i infantilizirajući proces. Još je gore, međutim, da se, u određenim krugovima, ova metodologija “Razgovora u Duhu” čini da se smatra predloškom za sva katolička promišljena tijela. Može li to uključivati, u nekim umovima, opće kardinalske kongregacije koje prethode konklavi? Mogu li se neki čak usuditi sugerirati da se sama konklava treba voditi prema metodi “Razgovor u Duhu”?
O tim je zabrinutostima prošlog mjeseca raspravljano u Rimu. Kao što bi svakako trebali biti.
