Papa Franjo zamolio je svjetske vođe da oslobode zatvorenike i tako pokažu “gestu milosrđa“ uoči Božića. Papin apel bio je opći; i nije ponudio konkretne prijedloge o kojim bi to točno zatvorenicima bila riječ, koji bi (prema njegovim riječima) mogli „imati koristi od takve odredbe“.
Možemo li mi dati nekoliko prijedloga?
U apelu kineskoj vladi papa bi mogao zatražiti oslobađanje Jimmyja Laija, gorljivog katoličkog obraćenika i demokratskog aktivistu, koji je upravo osuđen na pet godina zatvora na temelju očito lažne optužbe, a suočava se s još strožom kaznom na temelju optužbi da se urotio protiv države. Lai je dobrovoljno ostao u Hong Kongu, znajući da će vjerojatno ostatak života provesti u zatvoru—a da je odabrao izgnanstvo zapadni svijet bi ga dočekao kao heroja.
Spomenimo slučaj biskupa Josepha Zhanga Weizhuja iz Xinxianga, koji je uhićen u svibnju. Ili 93-godišnjeg biskupa Melchiora Shija iz Tianjina, koji živi u kućnom pritvoru. Ili biskupa Jamesa Sua Zhimina iz Baodinga, koji je iza rešetaka proveo više od četrdeset godina.
Kardinal Joseph Zen, koji je trenutno slobodan, vjerojatno će se suočiti s ozbiljnim optužbama početkom sljedeće godine.
Mnogi katolički svećenici podzemne Crkve odvedeni su u pritvor i podvrgnuti ispitivanju i “preodgoju”, s ciljem da se osigura njihova usklađenost s vladinom politikom.
U apelu vladi Nikaragve, papa bi se mogao založiti za oslobađanje biskupa Rolanda Alvareza, koji je uhićen – s nekoliko drugih klerika, sjemeništaraca i laika – u jutarnjoj raciji u njegovoj rezidenciji početkom kolovoza. Biskup Alvarez optužen je za “poticanje nasilja“ protiv vlade Daniela Ortege—čiji režim rutinski šalje plaćeničke skupine da maltretiraju njegove kritičare.
No, papa Franjo nije uputio tako konkretne molbe za oslobađanje zatvorenika. Naprotiv, pažljivo je izbjegavao bilo kakvu oštru javnu kritiku kineskog ili nikaragvanskog režima.
Zašto bi svjetski vođa – u ovom slučaju rimski papa – uputio opći apel za pomilovanje, ali odbio uputiti posebne molbe za slučajeve klerika koji računaju na njegovu podršku? Ne zvuči li univerzalna molba neargumentirana, u nedostatku konkretnih zahtjeva?
Nažalost, ovaj jaz između papine opće retorike i njegovih konkretnih postupaka sada je poznata karakteristika njegova pontifikata. Za još jedan primjer, također uzet iz ovotjednih vijesti, uzmimo slučaj isusovca Ivana Rupnika, istaknutog umjetnika i teologa koji je tiho – vrlo tiho – disciplinski kažnjen zbog zlostavljanja redovnica i kršenja sakramenta ispovijedi. Uvijek iznova papa Franjo je obećavao da će zlostavljači biti kažnjeni, da se zataškavanja neće tolerirati. Ipak, Dikasterij za nauk vjere odbio je dati bilo kakav izvještaj o njegovom kanonskom suđenju, a Družba Isusova na upit odgovara komentarom: „Transparentnost nije apsolutna vrijednost“.
Dakle, ne znamo koje je kanonske prijestupe počinio pater Rupnik, niti znamo koja mu je kazna dodijeljena. Ranije ovog mjeseca, predstavnik Kurije Družbe Isusove priznao je da su p. Rupniku uvedena ograničenja, no on je i poslije toga imao javne nastupe, pa je čak održao i korizmenu propovijed Rimskoj kuriji (vjerojatno uz papino odobrenje).
I opet, slučaj p. Rupnika nije jedini. Otkriveno je još u rujnu da su potvrđene sankcije Vatikana protiv biskupa Carlosa Felipea Ximenesa Bela (dobitnika Nobelove nagrade) i biskupa Michela Santiera (francuskog biskupa). Ovo je izašlo u javnost tek nakon pritiska medija.
Papine izjave kojima potvrđuje opća načela – oslobađanje zatvorenika, kažnjavanje zlostavljača, odgovornost i transparentnost – bile bi vjerodostojnije kada bi bile popraćene djelovanjem u određenim slučajevima.
