Živimo, mislim da to nitko ne poriče, u opasnim vremenima. Govorim prije svega o stanju u Crkvi, ali ne samo o njoj, jer društvo i ljudi oko nas su dio našeg života. Čini se kako neki žele srušiti narod i obitelji oko nas. Trenutno vodstvo u Rimu kroz zadnjih pedeset godina provodi program kojim “želi“ spasiti Crkvu, ali njihov rad na porastu svećeničkih zvanja i učvršćivanju vjernika nije uspio. Čini se da većina biskupa malo mari za svoje stado, iako svijet svakim danom postaje sve neprijateljskiji prema Crkvi. Drugim riječima, Zapadna Crkva umire.
Je li ovo hiperboličan opis? Možda. Jedna od mojih slabosti je pretjerani pesimizam, čak i fatalizam. Unatoč tome, situacija je teška. Kako pronaći razloge za nadu u našoj situaciji? Koji su razlozi za vjerovanje, osim jamstava Svetoga pisma i Tradicije, da će Crkva preživjeti? Postavljajući to pitanje, ne mislim dovesti u sumnju Gospodinova jamstva. Kao što je primijetio Josef Pieper, svaki je kršćanin statusni pobjednik, koji živi između očaja i drskosti. Ali možemo pristati na tu tezu s obzirom na našu neposrednu povijesnu situaciju u kojoj se ne osjećamo sigurno – zlo koje nas obvija tako je lako uočiti, a dobro tako teško.
Pascal je napisao kako je čovjek samo trska u velikom mjerilu fizičkog svijeta, ali on je trska koja razmišlja i naš prvi zadatak kao ljudskih bića je razmišljati u smjeru dobroga. Ustanovio sam kada praktični razmišljam o tome što mogu učiniti da se moji strahovi u vezi budućnosti smanjuju. Bez obzira na naše sposobnosti i posao u svijetu, mislim da je imperativ naučiti postavljati prava pitanja o tome što možemo učiniti pojedinačno, ali i zajednički, kako bismo osigurali budućnost katoličke vjere.
Što je vrijedno sačuvati iz prošlosti, s obzirom na ograničeno vrijeme i resurse potrebne za njihovo očuvanje i prijenos? Kojim dijelovima crkvene tradicije treba dati prednost? Koji dio crkvenog nauka treba naglasiti? Budući da je odnos Crkve prema njezinoj prošlosti glavni uzrok današnjih kontroverzi, promišljajući točno – i iskreno – što je bilo dobro, a što nije bilo u prošlosti Crkve, i kako se dobro može nastaviti.
Vlč. Robert McTeigue, napisao je izvrsnu knjigu pod nazivom „Izgubljen i nađen kršćanluk: meditacije za postkršćansko doba“, koja izvrsno opisuje što kršćanin treba činiti. On daje neke preliminarne odgovore, ali što je još važnije postavlja ona pitanja koja bi oni s autoritetom u Crkvi trebali postavljati, ali ne postavljaju. No, čak i laici imaju udjela u tome i vjerujem da je i njihova dužnost razmišljati o tim stvarima. I oni su dio Crkve i mogu pridonijeti njezinoj postojanosti i u budućnosti.
Toliko o prošlosti. Što je sa sadašnjošću? Koje znakove nade možemo vidjeti upravo sada od onih koji nam daju neku nadu? Htio bih ponuditi, koliko mogu, neke razloge nade za budućnost Crkve koji su vidljivi danas u Crkvi.
Prvi razlog mogao bi se činiti trivijalnim, ali je zapravo ključan: tehnologija. Može se činiti kontra intuitivnim navoditi tehnologiju kao razlog za nadu, s obzirom na to da su Internet i druge tehnologije uvelike pridonijele dezintegraciji našeg društvenog života. Ali uz pomoć tehnologije mnogo je lakše sačuvati znanje. Tada je nemoguće onima koji žele u potpunosti izbrisati predaju Crkve, jer često je kršćanska spoznaja udaljena samo jedan klik miša. Bez obzira na to koliko se progresivna frakcija u Crkvi trudi uvjeriti nas u suprotno, mi znamo što je Crkva naučavala i vjerovala. Naša tehnologija čini praktički nemogućim brisanje kršćanskog sadržaja, čak i ako progresivci kontroliraju većinu administrativnog aparata Crkve.
Još jedan važniji razlog koji će većina prepoznati su generacije svećenika zaređene pod Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI. Ti su svećenici bili nadahnuti primjerima vjernosti Kristu i apostolskoj vjeri, i iako ne mislim da će njihova prisutnost sama po sebi biti dovoljna za uskrsnuće Crkve iz faze propadanja, ali čvrsto vjerujem kako su oni kamen temeljac za to. Ne govorim to samo zbog njihove pravovjernosti, nego zbog tipa osobe i tipa svećenika kakvi jesu, barem većina njih.
Kada sam tek postao katolik, bio sam blagoslovljen što sam bio na državnom sveučilištu s vrlo živahnim katoličkim studentskim aktivnostima i kapelanom, onim koji je posvećen pravovjerju. Tadašnji studentski kapelan, koji je ondje bio mnogo godina, doživio je nešto poput obraćenja tijekom svog vremena, pod utjecajem primjera Ivana Pavla II. u življenju pravovjerja. Bio je velik čovjek u mnogo pogleda, dinamičan, karizmatičan, osoba koja je prirodno privlačila ljude k sebi. Ostao je čvrst kada je konačno napustio studentski centar, ali je izgubio dobar dio onoga što ga je činilo posebnim.
Spominjem ga jer sam smatrao da je baš takav svećenik potreban Crkvi u našoj današnjoj situaciji. Priznajem da sam mlađe svećenike koje sam upoznao, koji su bili suzdržaniji, manje otvoreniji, uspoređivao s ovim studentskim kapelanom i pritom mislio kako su slabiji. Bio sam siguran da je potrebno više vođa poput njega. Sada shvaćam kako je moj pogled bio pomalo iskrivljen. Ovaj svećenik, koliko god velik bio, imao je neke mane koje sam prešutio zbog njegove karizme, ali što je još važnije, došao sam do uvjerenja kako njegove vrline nisu potrebne u ovom trenutku krize.
Mladi svećenici koje sam upoznao nisu tako karizmatični, ali su posvećeni svećeništvu i služenju Kristovom stadu. Manje su otvoreni, više samozatajni i većina ih nema želju biti u središtu pozornosti ili tražiti priznanje. To je samo moj dojam, ali možda su upravo takve osobine potrebne kod svećenika danas, jer oni koji žele Crkvu ponovno vidjeti zdravu i cvatuću, morat će graditi zajednice, uključujući redovničke zajednice, župe, pod najtežim okolnostima, a da možda nikada neće moći uživati u plodovima svoga rada.
A neki od budućih svećenika se formiraju dok mi govorimo, ili već postoje, koliko god bili u embrionalnom stadiju. Vjerujem da je dio predviđanja Josepha Ratzingera o kreativnim manjinama ključan za budućnost Crkve. Osobno sam posjetio nekoliko samostana gdje se to može vidjeti na djelu, a u nekoliko biskupija postoje župe koje su oaze u pustinji.
Ali moje najveće nade polažem u one zajednice koje su više izvan mainstreama katoličanstva. Imam osobno iskustvo s tradicionalnim katolicima, karizmatičnim katolicima, uobičajenim molitvenim grupama i župama, čak i grkokatolicima, i na tim sam mjestima pronašao vjeru i autentičnost koja jako nedostaje velikom dijelu Crkve drugdje. Naravno, sve ove zajednice imaju svoje mane, a neke od njih se mogu sukobljavati jedna s drugom, ali ponekad rast dolazi s određenom količinom sukoba. Što god se tvrdi o takvim zajednicama, one zapravo imaju život u sebi i vjerujem kako imaju ulogu u budućnosti Crkve.
Što se tiče praktičnih savjeta za njegovanje stava punog nade, puno toga što bih Vam predložio nedvojbeno ste čuli već i negdje drugdje: veća i intenzivnija predanost molitvi uvijek je početna točka. Za sebe bih preporučio upoznavanje s pustinjskim ocima, jer oni su majstori asketske duhovnosti, a u vremenima koja dolaze obični pobožni katolici bit će prisiljeni odreći se mnogih stvari (novca, napredovanja, poštovanja susjeda) kako bi zadržali Vjeru, i nitko nikada nije proveo u praksi ovu vrstu samoodricanja kao pustinjski oci. Također sam otkrio da su javne pobožnosti – procesije, euharistijsko klanjanje – također bitne, kako pobožnost ne bi postala previše privatna, previše individualna.
Osim osobne pobožnosti, predlažem Vam upoznavanje s kreativnim manjinama, osobito ako idete u klasičnu župu. Mislim da je zdravo tražiti one koji se razlikuju po duhovnosti, a možda i osobnosti. U tom smislu, imati prijatelje izvan Crkve ključna je stvar u ovim vremenima kada se Crkva sve više nalazi na meti progona ili onih koji je žele progoniti. Imati krug prijatelja koji nisu intimno uključeni u crkvene aktivnosti i stoga su odvojeni od njezinih poteškoća može nam poslužiti u učvršćivanju stavova.
U konačnici sjetimo se da u povijesti Crkve postoji obrazac smrti i ponovnog rođenja koji ponekad uzimamo zdravo za gotovo. Crkva je u nekim dijelovima svijeta već umrla ili bila proganjana, a čak je i papinstvo nekoliko puta bilo na pragu smrti. Uskrsnuće Katoličke Crkve iz trenutne duhovne smrti zahtijevat će gubitak mnogo toga što nam je drago u našim životima. Ali ako nas nevolja ponekad svlada, ipak je Božja milost još uvijek izdašna, a Njegovo milosrđe beskrajno. Ako se samo pokrenemo da tražimo Krista, svugdje oko sebe pronaći ćemo znakove ponovnog rođenja, tako nećemo moći tugovati kao drugi koji nemaju nade.
