U intervjuu iz 2017. godine, vatikanski dužnosnik Rodrigo Guerra López sažeo je evanđeoski ideal koji stoji iza Franjinog poziva na otvorenost, dijalog, slušanje i pratnju:
„Franjo živi pod premisom da ima elementarnu simpatiju sa svim ljudima, sa svim stavovima, sa svim idejama. Ne zato što su sve ideje jednako valjane ili istinite, već zato što uvijek uspijeva razaznati točku susreta“.
Ima puno toga za reći o tome kao idealu. To podsjeća na riječi apostola Pavla: „Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim“ ( 1 Kor 9, 22). Ali malo je hiperbolično. Pavao nije postao ubojica radi dopadanja ubojicama. Ni papa Franjo ne misli doslovno izraze poput „svi“ (španj. todos). Na primjer, on bi bez sumnje isključio one koje naziva ‘korumpiranima’ iz simpatije. To su ljudi koji su nedostižni, jer nemaju potrebe za Božjim oprostom. Primjer bi bili mafijaši koji organiziraju kriminal kao sustavan posao i na to gledaju s ponosom, a ne grižnjom savjesti.
Ali postoje daljnje komplikacije. Franjo dopire do ljudi koji žive u homoseksualnim ili preljubničkim partnerstvima, te tako namjerno stavljaju spolni grijeh u središte svog života. Očigledni razlog je to što on smatra mogućim kod takvih ljudi, za razliku od mafijaša, dobronamjernost. Kao što je jednom prilikom rekao: „Tko sam ja da im sudim ako traže Gospodina u dobroj vjeri?“.
‘Točka susreta’ koju očito razabire je praktična afirmacija njihova načina života – pripuštanje sv. pričesti rastavljenih i ponovno vjenčanih, davanje blagoslova istospolnim partnerima kroz neformalne lokalne opcije. (Nasuprot tome, sv. Pavao je rekao Korinćanima da ne smiju niti jesti s muškarcem koji je u nedopuštenom odnosu sa svojom maćehom.)
Papa Franjo je manje tolerantan prema drugim vezanostima koje smatra manjkavima. To uključuje privrženost koju mnogi katolici osjećaju prema tradicionalnoj latinskoj misi. Papinski biograf Austen Ivereigh ustvrdio je da Franjo takve ljude smatra pokvarenima. Stavljaju se iznad liturgijske reforme i Drugog vatikanskog koncila, ponose se time, a grijesima ponosa i stranačkog duha zatvaraju se od popravljanja.
To je objašnjenje kako Franjo gleda na stvar. Usprkos svim razgovorima o dijalogu i raširenoj zabrinutosti unutar Crkve o tome kako su revizija liturgije i druge inicijative nakon Koncila zapravo uspjele, čini se da Franjo vidi svoju viziju Crkve – koju poistovjećuje s onom Koncila — kao Božje. Najbolji primjer je kada objašnjava sinodalni projekt kao „putovanje koje Bog želi od svoje Crkve u trećem tisućljeću“.
Ali ako je ono što Franjo kaže jednostavno ono što Bog želi, onda mu se suprotstaviti postaje vrlo slično grijehu protiv Duha Svetoga. Njegova se vjera u ostvarivanja ciljeva tako pretvara u pravedni bijes kad mu se ljudi opiru. Kad biskupi nisu rekli što je htio o latinskoj misi, njihovi su komentari ostali obavijeni mrakom. A kada Sinoda o obitelji nije ispunila očekivanja, rekao je okupljenim sinodskim ocima da su njihova razmatranja bila nastavljena “ne sasvim dobronamjerno”, te su razotkrila zatvorena srca koja se često skrivaju čak i iza crkvenog nauka ili dobronamjernosti, kako bi sjedila na Mojsijevoj stolici i sudila, ponekad nadmoćno i površno, teškim slučajevima i ranjenim obiteljima.
Mnoge druge osobe – protivnici cijepljenja, konzervativni američki katolici, mnogi klerici koje ne voli – također su bili podvrgnuti uvredama, a ne dijalogu. Franjo vjerojatno vjeruje da su i oni zatvorenog srca.
Dakle, što ćemo učiniti s ovim?
Pokušati pronaći zajednički jezik u slučajevima neslaganja svakako se čini dobrom idejom. I većina nas je otkrila da postoje ljudi s kojima jednostavno ne možete razgovarati o određenim temama. Ali primjena ovih načela trebala bi biti vođena čvrstim razumijevanjem krajnjih ciljeva i vlastite pogrešivosti. Inače bi nas mogli navesti na pokušaj stvaranja saveza s nerazumnim ljudima koji nas ne prihvaćaju.
I tu papa Franjo zabrinjava mnoge katolike. Sudeći prema njegovom najomiljenijem projektu, ‘otvorenoj’, ali upravljanoj Sinodi o sinodalnosti, čini se da promiče Crkvu koja omalovažava tradicionalne brige u korist ovozemaljskih političkih razloga, i taj bi način postupanja mogao Crkvu dovesti u problemu.
Komentatori i analitičari ustvrdili su da je izvješće o prvom zasjedanju Sinode progresivistima donijelo nekoliko konkretnih pobjeda. S druge strane, obilan jezik o dosezanju, uključivanju i pratnji bez osuđivanja, te o prevladavanju neformalnih i institucionalnih prepreka, potiče progresivnu strategiju lišavanja učinka doktrina i disciplina koje im se ne sviđaju, tako da postaju ‘ideje’ umjesto ‘stvarnosti’ i ispadaju iz vida.
Također, papa Franjo nam govori da je ‘vrijeme veće (važnije) od prostora’ – proces je važniji od trenutne pozicije. Izvješće je prepuno poziva na daljnje promišljanje i raspravu o spornim temama koja bi uključila vrlo širok krug sudionika, uključujući sociologe i nekatolike. Taj se proces bez sumnje već organizira.
Osobna pitanja manje su važna od onoga što dokument govori o katolicizmu i Crkvi općenito. Prožet je ovozemaljskim duhom koji ga praktično odvaja od transcendentnih stvarnosti i svodi na projekte onih s institucionalnom moći. Kao što u izvješće piše: „Crkva ‘je’ misija’“. Čini se, dakle, da se ona može u potpunosti poistovjetiti sa stvarima koje ona – praktički govoreći, oni koji su nadležni – određuje o njezinom djelovanju na svijet u cjelini.
Sinodalnost je „način postojanja Crkve koji objedinjuje zajedništvo, poslanje i sudjelovanje“, stoji u dokumentu sinodalnog procesa koji uključuje cijelu Crkvu, pa čak i one izvan nje, koji provode odabrani predstavnici i vode prikladno kvalificirani voditelji. Otvorena priroda procesa u skladu je s papinskim inzistiranjem na umanjivanju ustaljenih standarda i formulacija i potiskivanju simbola transcendencije i bezvremenosti poput tradicionalne latinske mise.
Proces treba uzeti u obzir sva iskustva i brige, osobito onih siromašnih i marginaliziranih, u vezi s potrebama Crkve, njezinih članova i svijeta. No, iz načina na koji se proces vodi, ishod neće biti prepušten slučaju. A iz onoga što je rečeno u izvješću, vidljivo je da se dotične potrebe odnose na društvena pitanja kao što su mir, siromaštvo, rasizam, seksizam, migracija, klimatske promjene i problemi ljudi izvan tradicionalnih obiteljskih odnosa.
Ništa se ne govori o spoznaji i ljubavi prema Bogu, osim u promicanju ljudskog blagostanja u ovom svijetu. I velika pažnja posvećena tijekom Sinode ‘paktu katakombi’ potvrđuje da se potrebe kojima se Sinoda bavi treba simbolično zadovoljiti gestama solidarnosti, ali i praktičnim djelovanjem na globalnoj razini koji vodi novom društvenom poretku.
Zabrinutost za nebirokratska društvena uređenja koja omogućuju običnim ljudima vođenje produktivnog i isplativog života u zajednici s drugima gotovo je u potpunosti odsutna. Ta odsutnost odgovara papinskom i progresivnom nedostatku brige za društvene standarde, poput spolnog morala, koji podupiru stabilne i funkcionalne obitelji i zajednice. Oni očito takve stvari smatraju osobnim stvarima od malog javnog interesa.
Papa Franjo kaže da Bog želi sinodalnost. Njegovi pristaše govore nam da nepovjerenje znači nedostatak vjere u Duha Svetoga. U izvješću stoji da ono „pruža siguran kriterij za određivanje pripada li određena doktrina ili praksa apostolskoj vjeri”.
Unatoč tome, je li išta od ovoga dobra ideja? Umanjivanje nadnaravne vjere i naravnih društvenih veza u korist tehnokratske globalne utopije čini mi se lošom idejom. Ako je to cilj Crkve, kome Crkva treba? Teško je zamisliti bilo koga, osim aktivista koji žele promijeniti nauk Crkve, crkvenih birokrata koji vole ići na sastanke i izdavati priopćenja, nekoga koga bi zanimala Crkva preuređena u skladu sa sinodalnim izvješćem.
Ali ako je tako, kako je ova verzija sinodalnosti izvor nade za budućnost?
