Prošlog tjedna Tim Kaine, demokratski kandidat za potpredsjednika SAD-a, deklarirani i ‘praktični’ katolik, izjavio je govoreći na skupu L.G.B.T. aktivista, kako očekuje da će njegova Crkva jednoga dana blagosloviti i slaviti istospolne brakove.
Vrlo brzo je njegov biskup Francis DiLorenzo u Richmondu u Virginiji odgovorio kako će katoličko razumijevanje braka ostati “nepromijenjeno i odlučno”.
U normalnim vremenima, moj zadatak kao katoličkog novinara bi bio objasniti zašto guverner griješi, zbog čega je biskup u pravu, te zašto Sveto pismo i tradicija čine nemogućim da katoličanstvo jednostavno izmisli novu spolnu etiku.
Ali, ovo nisu normalna vremena za Katoličku Crkvu.
Dok je guverner iznosio svoja predviđanja o budućnosti Crkve, netko je objavio pismo pape Franje argentinskim biskupima, u kojem je pohvalio njihovu otvorenost zbog dopuštanja nekim razvedenim i ponovno vjenčanim vjernicima primanje Svete pričesti.
“Privatno” pismo je najnoviji pokret u papinom plesu koji se događa otkad je Franjo izabran. Papa očito želi omogućiti ponovno vjenčanim katolicima pristup sakramentu Pričesti, te se silno trudio nagovoriti biskupe svijeta da se slože s njim. No, suočio se s intenzivnim otporom konzervativaca, koji su istaknuli kako bi se ovom reformom riskiralo napuštanje Crkvenog nauka po kojem je sakramentalni brak nerazrješiv dok je ‘drugi’ brak preljubnički.
Konzervativni otpor se nije mogao direktno prevladati bez izazivanja prave krize. Zato je papa Franjo postupao indirektno, nudeći nejasne izjave u službenim dokumentima u kombinaciji sa svojim osobnim prijedlozima gdje se vidi kako on stvarno stoji po tim pitanjima.
Ovaj ples praktički ostavlja katoličanstvo s dva učenja o braku i sakramentima. Tradicionalno pravilo je upisano u učenje Crkve, koje neke napomene- pa čak i od Pape, ne mogu promijeniti.
Ali, za tipičnog promatrača, stav do kojeg drži papa Franjo se čini pravim učenjem (na kraju krajeva on je Papa), čak i ako je ad hoc izgovoren ili zapisan u fusnotama, odnosno potvrđen od njemu bliskih ljudi.
A taj stav manje ili više znači da drugi brak tehnički može biti preljubničkog karaktera, ali da je nerazumno očekivati od modernih vjernika da ga tako i shvaćaju, kao i očekivati od njih da napuste takav brak ili u njemu žive u čistoći. Dakle, grijeh počinjen u tom drugom braku postaje lakši, odnosno nije više smrtni grijeh, i nije dovoljno ozbiljan da bi isključivao vjernika iz primanja sakramenata.
Što nas vraća na predviđanje Tim Kainea, jer je vrlo lako primijeniti ovaj preinačen stav o drugom braku na istospolne zajednice. Ako život u zajednici koji je Crkva nekad osuđivala kao preljubnički više nije težak, za dušu opasan grijeh, onda zašto bi istospolni odnos bio bitno drugačiji? Ako Crkva čini postupke u ovo doba seksualne revolucije za heteroseksualne parove, zašto ne bi učinila isto i za druge vjernike?
Dobro, odobravanje nije isto što i blagoslov. Po Franjinom pristupu razumije se da Crkva neće slaviti drugi brak, te kad bi se ta logika i proširila na gay parove ne bi bilo onog aktivnog slavljenja koje Kaine zaziva.
Umjesto toga, Crkva će zadržati tradicionalni nauk u svojim knjigama, te samo vjenčani parovi odgovaraju tradicionalnim kriterijima. Ali također signalizira suglasnost za bilo koju stabilnu vezu (gay ili straight, bračnu ili izvanbračnu), po kojem se zakone Crkve tretira kao “smjernice” za sretan život, ali ne i stvarna pravila.
Lukavost u ovom kompromisu, barem u teoriji, jest što on ostavlja konzervativne katolike u uvjerenju da je nauk Crkve nadnaravno zajamčen, dok su pod stolom promjene ipak moguće.
Odlomak iz članka objavljenog u The New York Times-u kolumniste Rossa Douthata
