Razvodnjavanje smisla Svjetskog dana mladih? Vjerujući biskupu Aguiaru na riječ to se upravo događa…
Nakon debakla oko izjave novoimenovanog kardinala America Aguiara da Svjetski dan mladih (WYD) 2023. godine nema namjeru “obratiti“ mlade jer je cilj susreta neka vrsta amorfne vježbe u “bratstvu“, netko je očito poslao upozorenje „Lisabone, imamo problem“. Uobičajeni obrambeni mehanizmi skočili su na izjavu; što je već viđena pojava u vremenu kada crkveni velikodostojnici izgovore nešto krajnje neuobičajeno, slijede pokušaji da se te neuobičajene primjedbe povuku.
Započelo je izjavom samog biskupa Aguiara. On sigurno nikada nije namjeravao sugerirati da Svjetski dan mladih ne bi trebao dovoditi mlade – čak i mlade ne-katolike – Bogu. Ne, jedan od članova organizacijskog odbora Svjetskog dana mladih i pomoćni biskup Lisabona nada se da će svi mladi ljudi ondje imati pozitivni “doživljaj Boga”.
Ali taj Bog ima ime. I taj se Bog objavio i izgovorio svoju Riječ (ime), koja je Isus Krist. Zašto alergija na Ime (usp. Dj 5, 40 – 41)?
Naravno, izgleda sjajno govoriti o “iskustvu Boga“, ali bojim se da je taj izraz samo toliko više telenovela za vjernike, nudi se priča dok se gura drugačiji plan. Iskreno govoreći, mislim da su Aguiarovi komentari od 6. srpnja bili prilično točni u smislu njegova razmišljanja: iako ga je organizirala Crkva, ovo je okupljanje svjetske mladeži (od kojih je velika većina doduše katolika) napravljeno radi toga da bi se slavilo “bratstvo“ i “različitost“ među onima koji vjeruju u nekoga ili nešto. To može biti Bog, to može biti Allah; za nevjernike to može biti “socijalna pravda“ ili čak neka “sila“ ili karma. Poslije susreta svi će otići kući, cijeneći vjersku raznolikost, s dodatnom dobrobiti spoznaje da još uvijek ima ljudi koji prepoznaju nešto veće od sebe (ali nemojte biti “trijumfalisti“ u vezi s tim).
Zato, dok ne čujem eksplicitno kristocentrični fokus od mons. Aguiara i pape Franje, ne prihvaćam biskupovo “pojašnjenje“ niti mijenjam svoj argument dok gledam razvodnjavanje Svjetskog dana mladih.
Sljedeća linija obrane je da je biskup Aguiar citiran izvan konteksta i, stoga, namjerno krivo shvaćen; jer sve čemu se protivio bio je “aktivni prozelitizam”.
Tri odgovora: (1) Osim kao izvor zabrinutosti u umu pape Franje, tko može navesti bilo koji primjer u posljednjim desetljećima događaja vođenog pod eksplicitnim katoličkim institucionalnim pokroviteljstvom koji je uključivao otvoreni, agresivni prozelitizam? (2) Budući da se Aguiar u Portugalu smatra glasnogovornikom crkvenih medija i slavnom osobom, zašto bismo vjerovali da jednostavno nije bio svjestan kako bi njegove primjedbe mogle biti shvaćene? (3) Zašto nakon deset godina ovog pontifikata i dalje postoje stalni problemi u “komunikaciji”? Može li problem ležati u zbunjujućoj teologiji koja stoji iza toga?
Dva eseja na internetskoj stranici „Where Peter Is“ pokušavaju pokrenuti/obrnuti kontroverzu. Claire Domingues i Pedro Gabriel htjeli bi nas uvjeriti da povjerujemo da je mons. Aguiar zapravo samo kanalizirao svoju nutrinu, da nastavlja teologiju Josepha Ratzingera. Oni citiraju ulomak iz božićnog obraćanja pape Benedikta XVI. Rimskoj kuriji, u kojem je pokojni papa istaknuo da međureligijski dijalog „nema za cilj obraćenje, nego razumijevanje“.
No Svjetski dan mladih nije okupljalište ekumenista ili zagovornika međureligijskog dijaloga. Riječ je o okupljanju prvenstveno katoličke mladeži. Očekujem da je većina ljudi (uključujući većinu roditelja koji plaćaju velike novce da pošalju svoju djecu tamo) očekivala da će fokus biti katolički: eksplicitno i besramno.
Domingues i Gabriel u svojim esejima primjećuju da će mons. Aguiar „voditi radnu skupinu međureligijskog dijaloga“ za Svjetski dan mladih. Bit će to ljudi, primjećuju, koji „pozivaju ljude svih religija na Svjetski dan mladih“. To je lijepo – ali ipak ne bi trebalo bitno promijeniti katoličku prirodu događaja.
Aguiarovi apologeti mogli bi reći da sam ih krivo protumačio: on ništa ne mijenja. Biskup Aguiar zna da je međureligijski dijalog samo jedan dio programa Svjetskog dana mladih. Pogledajte internetsku stranicu Svjetskog dana mladih i pogledajte sve kristološke reference! On je samo govorio o međureligijskom dijalogu unutar šire slike.
Međutim, nisam uvjeren. Mislim da je Aguiar rekao više nego što je trebao. Pokazao je da on današnjeg katolika vidi prvenstveno fokusiranog na “bratsko razumijevanje“ i “dijalog“ koji bi nas trebali dovesti do ove vrste razvodnjenog katolicizma koji sada prolazi kao “svjedočanstvo“ Krista. Mislim da većina katolika očekuje snažnije svjedočanstvo od ovog anemičnog, razvodnjenog i u biti “anonimnog“ katoličanstva.
Vidim paralelu u ovom međureligijskom argumentu s vrstom govora koji koriste ateisti u svojim argumentima da istjeraju religiju iz američkih škola. Ide ovako: ako priznamo, čak i u religioznoj molitvi maturalne ceremonije, da bi Bog mogao imati neke veze s blagoslovima koji ti mladi ljudi uživaju u ovom trenutku, jedan ateist negdje u gomili bi se mogao osjećati “isključeno“. Stoga se ustavna zaštita slobode vjeroispovijesti treba iskoristiti da se religija istjera s ovog događaja.
Paralele ovome su “svjedočanstva“ svedena na tihu “privlačnost“ suvremenoj Crkvi koja je naizgled više opsjednuta “dobrodošlicom“ nego Evanđeljem. Neka organizatori Svjetskog dana mladih požele dobrodošlicu “ljudima svih religija“. Ali također bi trebali očekivati da će reći da je Svjetski dan mladih katolički događaj.
Teolog Gabriel odvojeno iznosi odvažniju liniju argumentacije. Suprotstavljajući se kritikama Aguiarovih primjedbi kao dokaza teološke površnosti, Gabriel nas želi uvjeriti da su Aguiar (i Franjo) zapravo stvorili dublji teološki uvid koji dovodi “evangelizaciju“ i “dijalog“ u novu sintezu. Aguiarova “vizija“ Svjetskog dana mladih daje joj utemeljenje.
Argument je da postoji “napetost“ između “identiteta“ i “otvorenosti“ koja, ako samo pribjegnemo prevladavanju “polarne suprotnosti“ tražeći rješenje na “višoj razini“, možda unutar Franjinog “kulturnog poliedra”, za rezultat ima proizlaženja dobra.
Jeste li shvatili?
Gabriel čak sugerira da se korijeni takvog razmišljanja mogu pronaći kod Romana Guardinija. Mislim da su oni, zapravo, nejasno ponavljanje temelja Hegelove filozofije (teza-antiteza-sinteza). U svakom slučaju, ono što se čini da se pojavljuje, po mom sudu, je neka vrsta razvodnjenog, anemičnog “anonimnog katolicizma“, dovoljno zabludjelog da vjeruje da su ljudi zapravo privučeni njegovom “neprozelitskom“ šutnjom.
Ako želite primjer ovakvog razmišljanja na djelu, rečeno nam je da je postsinodalna pobudnica „Querida Amazonia“ (Voljena Amazonija) to već riješila u praksi. Citiram papu Franju:
„U amazonskoj regiji koju karakteriziraju mnoge religije, mi vjernici trebamo naći prigode za razgovor jedni s drugima i za zajedničko djelovanje za opće dobro i promicanje siromašnih. Ovo nema nikakve veze s razvodnjavanjem ili prikrivanjem naših najdubljih uvjerenja…“.
Stvarno? Promicatelji poganskog kipa Pachamame spoticali su se jedni o druge, ne mogavši nam reći radi li se o trudnici, simbolu plodnosti ili čak božanstvu plodnosti, lokalnom idolu ili ponešto od svega toga; ali ne smijemo brinuti ili upasti u “moralnu paniku“. Ako to nije “razvodnjavanje” katoličkog identiteta ili čak vjere, nego primjer kako izgleda “razrješenje na višoj razini” u Franjinom “kulturnom poliedru”, onda stvarno trebamo razmotriti doprinose li takvo razmišljanje i metode bilo čemu osim nepotrebnoj zbrci.
Gabriel tvrdi da ova vizija nalazi izraz u enciklici „Fratelli tutti“. Daleko od toga da je Aguiarovo korištenje termina “bratstva“ označilo potpuno izostavljanje kristološkog fokusa na Svjetski dan mladih, ali to se postavlja kao logičan ishod te misli, čije implikacije je biskup jednostavno iznio.
Oba su autora pokazala izrazito slaganje s ovakvom načinom razmišljanja. To je kao da zamislimo mladu damu za vrijeme intervjua za posao. Predstavljene su joj dvije kartice: „primjena načela Fratelli tutti“ i „svjedočenje Krista“. I od nje se traži da pronađe razliku između dvije kartice, ali njen odgovor je da su kartice iste.
Ne nisu.
Da, ljubav prema bližnjemu zahtijeva ljubav prema Bogu. Ali ljubav prema Bogu je na prvom mjestu i može čak stajati u suprotnosti s ljudskim odnosima (usp. Lk 12, 51 – 53). Nadalje, poistovjetiti “načela Fratelli tutti“ s Drugom najvažnijom zapovijedi čini se pomalo arogantnom apoteozom enciklike. U svakom slučaju, ta dva podskupa nisu jednaka i sigurno nisu jednako opsežni: ako svjedočenje Krista nije samo po sebi očigledna važnija i sveobuhvatnija kategorija, onda mlada dama treba otići okulistu.
Tvrdim da je polaziti od razine ljudskog bratstva kao uvoda ili čak paralele svjedočenja Krista, zapravo još manje dosezanja prema Bogu, to je uzaludno ili čak lažno polazište. Osoba koja počinje polazište na ljudskoj razini polazi od pale prirode, nesposobne da sama dođe do Boga. I takav načina pristupa prilično je sklon okretanju od Boga. Čovjekova ukorijenjena svijest o nedostatku nadnaravnog milosrđa – „Jer dobro, što hoću, ne činim, nego zlo, što neću, ono činim“ (Rim 7,19) – čini ga svjesnim duhovne nemoći. On može “voljeti“ svog susjeda, možda zato što želi biti ljubazan, možda zato što je to korisno, ili čak zato što izražava njegova opća načela i uvjerenja. No, bez Krista svi su ti motivi lomljivi. Treba prepoznati taj jaz. On treba Krista da čak i njegovo jednostavno ljudsko bratstvo učini nadnaravno plodnim.
Smatram neodrživom tendenciju zamagljivanja tog eksplicitnog kristološkog fokusa u svim ovim pokušajima da se govori o “bratstvu“, “evangelizaciji“. “dijalogu” i “razumijevanju”. Ne vidim masovnu evangelizaciju koja proizlazi iz svjedočenja Krista koje se primarno svodi na “privlačnost“ neartikuliranim primjerom. Po čemu se drugome razlikuje naš takozvani „katolik koji tiho privlači” od pukog shvaćanja da je potrebno biti dobar? Gabriel poriče da jedno slijedi iz drugoga. Mislim da je i u praksi i u stvarnosti on jednostavno u krivu.
(Dopustite mi da sugeriram da je istraživanje utjecaja Karla Rahnera na cijeli ovaj način mišljenja potrebno dodatno istražiti. Riječ je o “anonimnom katoličanstvu” koji proizlazi iz “više rezolucije” “identiteta” i “dijaloga” te se čini ukorijenjenim u Rahnerovoj teologiji. Nadalje, čini se da je primat “bratstva“ povezan s Rahnerovom diskutabilnom tezom o prethodnoj nužnosti ljubavi prema bližnjemu i da od nje polazi ljubav prema Bogu. Konačno, Rahnerovi napori da u teologiju uveze ono najgore od njemačke filozofije 19. stoljeća – uključujući njegov nadnaravni egzistencijal koji u pastoralnoj praksi u biti poriče učinke istočnog grijeha – radi stvaranja sinteze od teze i antiteze.)
Papa sveti Ivan Pavao II. pokrenuo je Svjetski dan mladih po uzoru na pastoralni rad s mladima dok je bio sveučilišni profesor, ne samo u učionici nego i na planinarenjima i izletima kajakom. Usred zagušljivog ideološkog sekularizma komunizma, ponudio je jasnu i eksplicitnu katoličku viziju, ne isključujući nikoga, ali također ne krojeći svoju poruku da “omekša” njezine katoličke oštrice. Aguiarovi apologeti možda poriču da on ublažava stvari, ali u proteklih šezdeset godina katolici su vidjeli previše primjera katoličke “pratnje“ modernosti koja je vodila katolike niz jednosmjerne ulice do sekularizacije. Taj angažman nije doveo do izlaska leptira iz gusjenica, nego do praznih klupa. Zato katolici s pravom odbacuju misao kardinala Aguiara o smislu Svjetskog dana mladih kao „vremenu kada će kulturni poliedar zasjati kroz svu tamošnju mladež“. Katolici žele da Krist kroz njih svijetli: čist i nepatvoren.
Biskup Robert Barron dobro je sažeo kako bi sv. papa Ivan Pavao II. (vjerojatno) reagirao na takvo lažiranje: „… da ste mu rekli da je prava svrha događaja slaviti različitost i učiniti da se svi ljudi osjećaju ugodno takvima kakvi jesu, i da nema niti malo interesa bilo koga obratiti Kristu, dobili biste pogled da se prekine tako nešto“ (naglasak dodan).
Nadajmo se da će biti onih (mladih) koji će odbaciti “bratski“ izraz “kulturnog poliedra“.
