Stoljeće za stoljećem, Sveta Majka Crkva je svu svoju brigu posvetila štovanju Gospodina; od skrivenih okupljanja progonjenih kršćana (u katakombama) do velikih Konstantinovih bazilika, također unutar velikih srednjovjekovnih katedrala i raskošnih zdanja protureformacije, kroz preokrete modernih revolucija sve do predvečerja Drugog vatikanskog sabora. Uvijek i posvuda sveta otajstva su se vršila, štovala i primala u kontinuitetu katoličke vjere praćene rastućim teološkim uvidom i duhovnom pobožnošću koja je sazrijevala u dobro uhodane obrede savršeno prilagođene svrsi.
Koncilski oci slavili su tridentsku misu za vrijeme sva četiri koncilska zasjedanja. Nisu glasovali za povlačenje ili ukidanje ovog oblika sv. mise, ili čak za promjenu njegovih najupečatljivijih značajki: latinskog kao primarnog jezika, gregorijanskog pjevanja kao primarne glazbe, tišine, okrenutosti klerika i naroda Božjega prema istoku kao zajedničkom smjeru za sve, liturgijskih ciklusa u kalendaru, pričest koja se prima klečeći i na jezik, i tako dalje.
Kako smo onda u kasnim 60-ima dobili novu misu toliko različitu od sv. mise koju je Crkva imala kroz tolika stoljeća? Odgovor na to pitanje usko je povezan s utjecajnim “liturgijskim pokretom“ devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Ovaj pokret ponovnog otkrivanja središnjeg mjesta javnog bogoslužja u kršćanskom životu može se opisati u tri različite faze, iako su granice od jedne do druge bile pomalo promjenjive.
Prva faza, čiji je primjer pionir o. Prosper Guéranger (1805. – 1875.) i njegovo veliko djelo „Liturgijska godina“, imala je za cilj bolje razumijevanje i slavljenje naslijeđene rimske liturgije putem popularnih objašnjenja i teološkog obrazovanja. Vodeća ideja bila je uzeti blaga koja smo već imali i intimno ih upoznati i zavoljeti. Guéranger je često citirao stare izvore kako bi obrazložio svoje komentare, ali ne implicirajući da je Crkva pogriješila u srednjovjekovnom i post srednjovjekovnom razvoju svoje liturgije, ili da bi se trebala vratiti takvim primitivnim modelima. Ova faza poklopila se s procvatom obnovljenog monaškog života.
Druga faza — o. Lambert Beauduin (1873.–1960.), kardinal Ildefonso Schuster (1880.–1954.), a i vlč. Pija Parscha (1884.–1954.) i vlč. Romana Guardinija (1885.–1968.) se isto tako može uzeti za predstavnike toga razdoblja — karakterizira je izvanredan napredak u povijesnim, arheološkim, lingvističkim i teološkim istraživanjima. Ova faza je zadržala duboko poštovanje prema bogatstvu tradicije, ali je ponekad govorila o srednjovjekovnim i baroknim “odstupanjima“ i pokazivala odlučnu sklonost prema onome što je bila najstarija – i stoga, vjerojatno, najautentičnija – praksa. To je dovelo do toga da su se neki pojedinci upustili u pokuse koji su bili u suprotnosti s crkvenim zakonodavstvom, npr. slavljenje mise okrenuti prema narodu iz uvjerenja da su kršćani tako prvotno slavili euharistiju. Opasne tendencije ove faze prozvao je papa Pio XII. u svojoj enciklici Mediator Dei iz 1947.
Unatoč enciklici koja je trebala zaustaviti takve prakse, liturgijski pokret ušao je u radikalniju treću fazu pedesetih i šezdesetih godina, jer se sve više njegovih članova prepuštalo pastoralnim eksperimentima i stvaralo krivovjerne liturgije s namjerom da se “dopre do ljudi” i “uključi ih se“. Liturgijska reforma kalendara, rubrika, običaja i obreda Velikog tjedna prije Drugog vatikanskog sabora već je najavila da je stav poštovanja prema dugogodišnjoj praksi izgubio svoju samorazumljivu snagu. Ova treća faza kombinirala je selektivnu „staromodnost“ s utilitarizmom koji je prije svega tražio “dobrobit naroda“, shvaćenu u aktivističkim terminima.
Treba napomenuti da su sve tri faze liturgijskog pokreta naglašavale sudjelovanje laika. Prva faza se prvenstveno odnosila na stjecanje obrazovanja, tj. iniciranje u veliku tradiciju koju čovjek prihvaća molitvenim sudjelovanjem u liturgijskim obredima. Druga faza snažno je promicala upotrebu osobnih (ručnih) misala, bogoslužnih pomagala za življenje crkvene godine i pučko pjevanje. Treća je faza doživjela ideološki zaokret, jer su istaknuti liturgičari prihvatili uvjerenje da liturgija treba biti jasna, razumljiva, pristupačna, verbalna, linearna i usmjerena na skupinu, tj. modernizirana za suvremenog čovjeka.
Papa Pavao VI. dao je punu podršku idealima i planovima ove radikalne faze liturgijskog pokreta. U trenutku kada se papin popis još sušio na prvom odobrenom dokumentu Koncila, Konstituciji o svetoj liturgiji „Sacrosanctum Concilium“ (1963.), papa je osnovao Odbor za provedbu koncilskih dokumenata. Papa i Odbor su poziv Drugog vatikanskog sabora na umjerenu reformu koristili kao neograničenu punomoć za neviđenu sveobuhvatnu rekonstrukciju rimskog obreda u svakom području – sv. misi, lekcionarima, liturgijskom kalendaru, službi časova, sakramentima, pontifikalnim i papinskim ceremonijama, i tako dalje. Kontroverzni svećenik i kasniji nadbiskup Annibale Bugnini (1912. – 1982.), koji je radio na nizu planova za liturgijsku reformu u Vatikanu od 1948. do 1975., mogao bi se opisati kao glavni izvođač ovog golemog projekta rušenja i rekonstrukcije.
Iako možemo priznati da su reformatori odgovarali na određene probleme svog vremena, gledajući unatrag iz našeg sadašnjeg položaja, vidimo da su često bili u zabludi u svojim teorijama, naivni u svojim pretpostavkama i bešćutni u svom pastoralnom pristupu. Kvalitete lake racionalne dostupnosti, neposrednog verbalnog razumijevanja i usmjerenosti na zajednicu zasigurno su poželjne u nekim društvenim situacijama, ali postoji dovoljno razloga za pitanje odgovara li takav način postupanja katoličkoj liturgiji; onoj u kojoj čovjek dolazi pred Boga koji se zadjenuo na planini Sinaju s glasovima, plamenom, zvukom trube i tamnim oblakom, vjetrom koji se ruši, kidanjem stijena, kamenom koji se trese i šapatom riječi, koji Sebe imenuje „JA JESAM“ i „prebiva u svjetlu nedostupnom“. Štovanje vodi katolika do zajedništva s Bogočovjekom Kristom koji je zbunio svoju vlastitu majku i poočima, koji je ozdravio usahnulu čovjekovu ruku i osušio smokvu, koji je blagoslovio malu djecu, uskrisivao mrtve, tjerao trgovce bičem i krvlju se znojio; djelovanje Duha koji se kretao nad vodom, sišao kao golub s otvorenih nebesa i ušao kao siloviti vjetar, da bi se spustio na apostole kao plamene jezičce.
Dapače, istaknuti glasovi za liturgijsku reformu, poput o. Louisa Bouyera (1913. – 2004.), kasnije su izrazili svoje žaljenje i užasnutost većim dijelom onoga što je učinjeno s liturgijom. Bliski suradnik i učenik vlč. Pija Parscha, vlč. Petrus Tschinkel iz Klosterneuburga, priznao je to u intervjuu:
„Sada Vam mogu reći da se vlč. Pio Parsch nikako ne bi složio s liturgijskim promjenama u postkoncilskom dobu. To nije ono što je želio. Želio je liturgiju na materinjem jeziku. To je, međutim, sve. Ali također, sv. misu kao otajstvo, kao stvarnost hic et nunc, ovdje i sada…. Nakon Drugog vatikanskog koncila ovi su liturgijski oblici samo prazan hod, postali su samo tekst za tekstom. Ni traga unutarnjem raspoloženju niti tajanstvenosti“.
Vlč. Tschinkel pripovijeda da je Romano Guardini, kad je primio tekstualne obrasce nove liturgije, dugo gledao u njih i onda rekao: „Vodoinstalaterski posao!” (što je na njemačkom jeziku izraz za nedovršeni posao). Joseph Ratzinger iznio je sličnu negativnu ocjenu, iako drugačijim stilom:
„Liturgijski pokret nas je zapravo pokušavao… poučiti da liturgiju razumijemo kao živu predaju koja je poprimila konkretan oblik, koja se ne može rastaviti na komadiće, već se mora vidjeti i doživjeti kao živa cjelina. Svatko tko je, poput mene, bio dirnut ovom percepcijom u vrijeme liturgijskog pokreta uoči Drugog vatikanskog koncila, može samo stajati, duboko ožalošćen, pred ruševinama upravo onoga za što je brinuo“.
U svakom slučaju, možemo reći da je povijest krenula dalje i Crkva je sada na puno drugačijem putu nego što je bila prije pedeset godina. Ako ništa drugo, prolazak desetljeća pokazao je koliko hitno naša tradicionalna rimska liturgija odgovara na bitne i univerzalne ljudske potrebe, kao i na potrebe svojstvene postmodernom dobu.
Iako Bugninovi stari obožavatelji ostaju predavati na mnogim sveučilišnim katedrama i vršiti odgovorne dužnosti u biskupijama, energija je uz sljedbenika Ratzingera, čija je zastava Motu proprij Summorum Pontificum i čiji je moto „ono što su ranije generacije držale svetim, ostaje sveto i veliko i za nas, i ne može odjednom biti potpuno zabranjeno ili se čak nazvati štetnim“. Kao što Dom Alcuin Reid primjećuje:
„…stvarnost u životu Crkve na početku dvadeset i prvog stoljeća [je] da je usus antiquior živi liturgijski obred u kojemu ljudi – doista značajan broj njih i sve veći broj mladih – sudjeluju potpuno, stvarno, svjesno i plodonosno na način koji bi donio veliko zadovoljstvo koncilskim ocima i pionirima liturgijskog pokreta dvadesetog stoljeća koji mu je prethodio…“.
Kada je Joseph Ratzinger pozivao na „novi liturgijski pokret”, čini se da je imao na umu novi početak, pokret karakteriziran značajkama prve i najzdravije faze, u kojoj su sinovska pobožnost, zahvalna prijemljivost i topla odanost usmjereni prema bogatoj baštini razvijenoj tijekom dvadeset stoljeća neprekidnog bogoslužja—tradiciji koja nikada nije smjela biti odbačena, i, srećom, nikada nije u potpunosti zaboravljena i izgubljena.
