Dok sam razmišljao o liturgijskoj obnovi koju je Split doživio proteklog vikenda, naišao sam na zanimljiv post u današnjem New Liturgical Movement– u koji se nekako poklopio s mojim mislima.
Dakle, još 1970-e dr. Eric de Saventhem, osnivač Una Voce, izgovorio je ove ‘proročanske’ riječi:
Doći će renesansa: vratit će se asketizam i klanjanje kao pokretač izravnog i potpunog predanja Kristu. Formirat će se bratovštine svećenika, zavjetovanih na celibat i intenzivan život molitve i meditacije. Redovnici će se pregrupirati u zajednice sa strogim pravilima. Nastat će novi oblik liturgijskog pokreta, na čelu s mladim svećenicima, i privlačit će uglavnom mlade ljude, u znak protesta protiv bezličnih, prozaičnih, filistejskih i delirijskih liturgija koje će uskoro nabujati i konačno ugušiti čak i nedavno revidirane obrede.
Vrlo je važno da se ti novi svećenici i redovnici, ovi novi mladi ljudi s gorljivim srcem, pronađu – pa čak i u najzabitijem kutu jedne rasplinute Crkve – tako će blago istine svete liturgije i dalje tinjati u noći. I to je naša zadaća, jer smo dobili milost cijeniti vrijednost ovog naslijeđa, da ga sačuvamo od propadanja, pokapanja, prezrenog i time zauvijek izgubljenog. Naša je dužnost da ga i dalje držimo na životu našim vlastitom ljubavi i privrženošću, našom podrškom svećenicima koji čuvaju sjaj u našim crkvama, našim apostolatom na svim razinama uvjeravanja.
Sve se to već ispunilo pred našim očima, i ne postoji niti najmanji znak da će “novi oblik Liturgijskog pokreta” odustati zbog novih prijetnji ili zastrašivanja potaknutih od frakcija koje se protive Ratzingerovoj reformi. Doista, ako nas je povijest ičemu naučila, onda znamo da nepravedni progoni čine plamen koja gori još intenzivnijim i onda, čim se ukaže prilika, požar se rasplamsava.
Ipak, još nas toliko posla čeka; ali tu je vatra- vatra katoličke vjere u svojoj ukupnosti i cjelovitosti, svojoj tradiciji i ljepoti- koja čeka da se izlije na zemlju, u svako mjesto, svaku zajednicu, svaku crkvu. Znajući to, bilo bi dobro razmatrati i pronaći hrabrosti u plemenitim riječima iz knjige Nehemije:
Tada im rekoh: “Vidite u kakvoj smo nevolji: Jeruzalem je u ruševinama, a vrata mu spaljena. Hajte, sagradimo jeruzalemski zid da više ne budemo izloženi ruglu.”
I objasnih im kako je dobrostiva ruka Boga moga bila nada mnom, a saopćih im i riječi koje mi kralj bijaše rekao.
“Ustanimo”, povikaše oni, “i gradimo!” I ukrijepiše im se ruke na dobro djelo. Na te vijesti počeše nam se rugati Sanbalat, Horonac, i sluga Tobija, Amonac, i Gešem, Arapin. Prezirno su nam govorili: “Što radite ovdje? Hoćete li se pobuniti protiv kralja?”
Ali im ja odgovorih ovim riječima: “Nebeski će nam Bog dati da uspijemo. Mi, sluge njegove, ustasmo da gradimo. A vi nemate ni dijela, ni prava, ni spomena u Jeruzalemu.”
(Neh 2:17-20)
