Dosta se prašine diglo ovih dana oko odluke Rimske biskupije da se Erichu Priebkeu, ratnom zločincu odgovornom za smrt 335 civila, omogući bilo kakav vjerski obred povodom njegove smrti, a kamoli misa requiem – što mu je bila osobna želja. Kako se slučaj odvija baš u Rimu, gdje kao mjesni biskup stoluje sam papa, nemoguće je izbjeći političke konotacije zbog ovakve odluke. Kardinal Agostino Vallini, papin vikar odgovoran za biskupiju, strogo je zabranio svim svećenicima bilo kakvo odstupanje od ovog stajališta te se misa ne smije služiti ni privatno iza zatvorenih vrata.
Ne pada mi napamet umanjivati zločine koji je Priebke učinio, ali činjenica je da on, barem za života, nije nikada bio ekskomuniciran, a prema svjedočanstvu njegovog odvjetnika, umro je neposredno nakon ispovijedi, pa možemo pretpostaviti da je pomiren s Bogom i Majkom Crkvom. Ovako se može tumačiti da je Priebke u biti bio ekskomuniciran post mortem, nešto što se stoljećima nije dogodilo u Crkvi. A što s riječima papa Franje ‘tko sam ja da sudim?‘ u slučaju nekoga tko je upravo umro, koji sada stoji pred Božjim prijestoljem (sudom)? Katolici doista nisu pozvani da sude, nego da mole za Božje milosrđe, da bi nevjernici postali ‘preminuli vjernici’.
Slučaj postaje zaista kompliciran jer s druge strane, prema Kanonu 1184, pogrebna misa se može uskratiti onim grešnicima kod kojih bi takav obred predstavljao javni skandal za vjernike. Kardinal Vallini je sigurno mislio na ovu odredbu jer se pribojao javne mise gdje bi nazočni, a možda i pojedini svećenici uveličavali život pokojnika. Opet, zbog ove opće zabrane ne mogu se oteti dojmu da su pojmovi kao što su milosrđe i oprost odbačeni u korist odgovarajućeg pristupa prema javnom mnijenju. Na ‘sreću’ pokojnika, rimski ogranak Bratstva sv. Pija X. je bez oklijevanja odlučio održati misu zadušnicu što će samo još dodatno produbiti jaz između bratstva i Rima.
