Danas nudimo dijelove članka Roberta de Mattei, objavljenog u Corrispondenza Romana, a hrvatski prijevod možete naći na blogu Splendor Domini gdje ga možete pročitati u cijelosti, pa ga svakako preporučujem.
Ako postoji zamisao koja je korjenito strana današnjem mentalitetu, onda je to zamisao pokore. Pojam i shvaćanje pokore evociraju ideju patnje koju si sami nanosimo da ispaštamo za vlastite ili tuđe grijehe i da se sjedinimo sa zaslugama spasonosne muke Gospodina našega Isukrsta.
Moderni svijet odbacuje zamisao pokore jer je uronjen u hedonizam i jer ispovijeda relativizam koji je nijekanje bilo kakva dobra za koje vrijedi žrtvovati se, osim ako se ne radi o traženju užitaka. Samo se tako daju objasniti epizode poput tekućega bijesnoga medijskog napada protiv franjevaka Bezgrješne čiji se samostani opisuju kao mjesta mučenja samo zato što se u njima provodi strog i pokornički život.
Nositi cilicij ili utisnuti na prsa monogram Isusova imena, smatra se barbarstvom, dok se sadomazohizam ili trajno tetoviranje vlastita tijela smatraju neotuđivim pravom osobe. Neprijatelji Crkve svom silom, kojom su mediji sposobni, ponavljaju optužbe antiklerikalaca svih vremena. Ono što je pritom novo držanje je crkvenih auktoriteta koji umjesto da brane oklevetane sestre, s potajnim ih zadovoljstvom prepuštaju medijskom mrcvarenju. To zadovoljstvo dolazi od nespojivosti koja postoji između pravila tih sestara i novih standarda koje nameće ‘odrasli katolicizam’.
Pokornički duh od početaka pripada Katoličkoj Crkvi, kako nas podsjećaju likovi sv. Ivana Krstitelja i sv. Marije Magdalene. Danas, međutim, i mnogi crkveni ljudi smatraju nedopustivim svaki spomen na drevne asketske vježbe. No, nema nijednoga razumnijega nauka od onoga o nužnosti mrtvljenja tijela.
Ako se tijelo buni protiv duha (Gal 5, 16-26), ne činili li se onda razumnim i mudrim krotiti ga? Ni jedan čovjek nije slobodan od grijeha, pa ni ‘odrasli kršćani’. Ako tkogod pokorom okajava vlastite grijehe, ne djeluje li onda prema načelu koje je toliko logično koliko i spasonosno? Pokorničke vježbe mrtve naše ‘ja’, slamaju buntovnu narav, popravljaju i iskupljuju vlastite i grijehe drugih ljudi. Ako još mislimo na duše koje ljube Boga i koje traže sličnost s Raspetim, onda pokora postaje zahtjevom ljubavi.
(…)
Pokoru su neprekidno tijekom dvije tisuće godina prakticirali svetci (kanonizirani ili ne) koji su- svojim životom- pridonijeli pisanju povijesti Crkve; od svete Ivane de Chantal i sv. Veronike Giuliani koje su si užarenim željezom na prsa utisnule kristogram, do svete Terezije od Djeteta Isusa koja je svojom krvlju napisala ‘Credo’ na kraju knjižice sa svetim evanđeljima koju je uvijek nosila na srcu.
(…)
Pedesetih su godina XX. st. počele opadati crkvene asketske i duhovne vježbe. Otac J.-B. Janssens, general Družbe Isusove (1946.-1964.), više nego jedanput intervenirao je da podsjeti svoju braću na duh svetog Ignacija. Godine 1952. poslao im je pismo o ‘stalnom mrtvljenju’ [‘continua mortificazione‘] u kojem se suprotstavlja pozicijama nove teologije koja je htjela isključiti i nadoknadnu [penitenza riparatrice] i isprosnu pokoru [penitenza impetratoria]. Pisao je da postovi, bičevi, ciliciji i druge strogosti prema normi Kristovoj (Mt 6, 16-18) trebaju ostati skrivene od ljudi, no od treće godine probacije o njima treba poučavati mlade isusovce i usaditi im ih (‘Dizionario degli Istituti di Perfezione‘, vol. VII., col. 472). Oblici pokore se tijekom stoljeća mogu mijenjati, ali ne može se mijenjati duh koji je uvijek suprotan onomu svijeta. Predviđajući duhovnu apostaziju XX. st., Gospa je osobno u Fatimi podsjetila na nužnost pokore.
Pokora nije ništa drugo nego odbacivanje lažnih riječi ovoga svijeta, borba protiv sila mraka koje protiv onih anđeoskih hoće zadobiti gospodstvo nad dušama, i trajno mrtvljenje ćutilnosti i ponosa ukorijenjenih u dubini našega bića.
Samo prihvaćajući tu borbu protiv svijeta, zloduha i tijela (Ef 6, 10-12) moći ćemo shvatiti značenje vizije koje ćemo stoljetnicu proslaviti sljedeće godine. Fatimski pastirići su vidjeli ‘s lijeve strane Naše Gospe i malo poviše jednog anđela s plamenim mačem u ljevici; blistao je i izbacivao plamenovi koji kao da će spaliti svijet; no plamenovi su utrnuli kad su došli u dodir sa sjajem koji je Naša Gospa zračila iz svoje desnice prema njemu; anđeo koji je desnicom pokazivao na zemlju snažnim je glasom vikao: pokora, pokora, pokora!‘”
