Gornja slika prikazuje keramičke jaslice izložene danas u Vatikanu. Stilizirane jaslice s valjkastim likovima prikazuju Svetu Obitelj (dijete Isus, Josipa i Mariju), trojicu mudraca i lik koji sliči na astronauta.
“U jaslicama sve govori o „dobrom“ siromaštvu, evanđeoskom siromaštvu, koje nas čini blaženima; razmatrajući svetu Obitelj i razne likove, privučeni smo njihovom razoružavajućom poniznošću” – istaknuo je papa Franjo povodom postavljanja ovih jaslica.
No dok ‘razmatram’ ove jaslice, ne mogu se oteti dojmu da ove jaslice više govore o ‘siromaštvu’ ljepote i ‘razoružavajućoj’ ružnoći. No što je to lijepo danas?
Čini se da postoji razlog zašto na ljepotu reagiramo na određeni način. Duboko nas dirne jer odražava našu racionalnu prirodu. Prvi vatikanski sabor nas uči činjenici da čovjek može spoznati Boga samo na temelju svog prirodnog razuma (Dei Filius, Kanon 1 o Otkrivenju). Ako čovjek može spoznati Boga, zasigurno može spoznati narav ljepote i na taj način su je sve kulture sačuvale kroz generacije. S druge strane, um koji je zatamnjen grijehom može biti spriječen u stvaranju ljepote. Takav um može umjesto toga proizvesti ružnoću- ne kao odraz Božjeg poretka, već kaosa prisutnog u duši.
Taj se poremećaj sve više očituje u djelima moderne umjetnosti. Ljepota u umjetnosti mjera je kojom možemo otkriti prevladavajuću racionalnost u bilo kojem društvu. Ljepota u prošlim kulturama pokazuje kako je postojao određeni stupanj stabilnosti i racionalnosti koji se ogledao u njihovom inzistiranju na religiji i pobožnosti njihovih predaka. To su bitne oznake kulture. Umjesto toga, naša današnja epoha pokazuje obilježja snažne anti-kulture, jedinstvene u povijesti čovječanstva. Svaka nova generacija definirana je kao različita od prošle generacije, od “boomera” do “milenijalaca”, pokazujući raspadanje veza između roditelja i djece. Nova generacija, koja nije oblikovana u racionalnom stjecanju istine, stvara umjetnička djela koja su prošloj generaciji bila užasna i čudna. U svojoj nadmenosti da nadmaše ljepotu kršćanstva gradeći Babilonsku kulu, marksisti i drugi revolucionari počinju se hvaliti onim što je Milan Kundera nazvao „nagrđivanjem svijeta“ (Scruton, Estetika arhitekture, str. ix). Ružnoća našega svijeta vizualni je prikaz kako je modernost izopačila istinu.
Priliv ružnoće u Katoličku Crkvu dogodio se kad biskupi nisu bili poučavani u ovom racionalnom stjecanju istine, već u „znanju humanističkog napretka“ (Sire, Phoenix from the Ashes, str. 158). Nije ljepota kršćanstva već heretička buncanja Teilharda de Chardina koja je stvorila “fascinaciju … za cijelu generaciju” kako kaže Schönborn. Lako je kriviti svećenike i biskupe, ali gdje su bili roditelji tih ljudi? Zašto im nisu prenijeli bogatstvo duha?
To ukazuje na temeljni dio katoličke obnove koji pada na sve roditelje i profesore u sjemeništima: formiranje racionalnog uma koje spoznaje i voli ono što je lijepo. Time se jedinstvena cjelina zaokružuje, upotpunjena vjerom („istinom“) i moralom („dobrom“) koja čini razliku u onome što je „katoličko“. Kršćanstvo očituje istinu vjere veličinom svoje ljepote. Mlađe generacije katolika to nastavljaju otkrivati u latinskoj misi. Naš je zadatak rađati ovu ljubav prema ljepoti u sljedećoj generaciji. Započinje ljepotom domaćeg oltara kao prijestolja Njegovog Veličanstva, sidra domaće Crkve, a nastavlja se kad djeca odrastu voleći i prenoseći blago naših predaka. Ovo važno načelo generacijskog jedinstva je gorušičino zrno koje će pobijediti kada nam se čini da je sve izgubljeno.
