Jedna od najistaknutijih značajki Evanđelja je da Isus bez napora govori nezaboravne rečenice (izreke), koje mogu stvoriti samo najveći mislioci i pjesnici – i to vrlo rijetko. Isus je – očito – bio mnogo više od pjesnika. Ali ipak je zapanjujuće da je mogao reći više nezaboravnih stvari u nekoliko minuta običnim danom od bilo koje osobe u povijesti. Šteta je da kratkovidni biblijski “stručnjaci“ – ili mnogi ljudi koji su sada pod njihovim utjecajem – vjeruju da je gomila ribara, poreznika i putujućih propovjednika sama izmislila mnogo toga.
Kristove često jednostavne izreke toliko su velike da su teolozima, filozofima, svecima, misticima, mučenicima, svećenicima, biskupima i papama bila potrebna tisućljeća da počnu shvaćati što je On rekao. Pa ipak, u isto vrijeme, Njegove su riječi progovorile srcima prosječnih ljudi, ne samo u njegovo vrijeme, nego kroz stoljeća, u različitim kulturama, unatoč tome što se činilo da postoje nemoguće prepreke. Toma Akvinski je smatrao da je jedno od najvećih kršćanskih čuda to kako je nekoliko skromnih ljudi iz kulturne zabiti uspjelo preobratiti najveće carstvo (Rim) koje je tada postojalo. Kasnije će se vjera proširiti Amerikom, Afrikom, Azijom i cijelim svijetom.
Iako se sad to sve čini ugroženim, i to na svim frontama, ipak je na jedan način i umirujuće; ono sugerira da koliko god stvari trenutno izgledale mračne, kako u Crkvi tako i u svijetu, Evanđelje je pokazalo da ima neslućenu snagu koja se ne može predvidjeti. Uvijek je premašivalo ono što bismo mogli “razumno“ očekivati. I može to učiniti u bilo kojem trenutku, čak i danas.
S druge strane, opravdano je biti zabrinut jer sadašnje doba ne izgleda samo zaglavljeno u uobičajenom ljudskom klupku grijeha i neznanja. Čini se da je naša zapadnjačka “kultura“ usmjerena ne samo na suprotstavljanje, već i na brisanje samog sjećanja na ono najbolje što nas je učinilo onim što jesmo.
Ponekad se prošlost oslikavala kao priča o ugnjetavanju – ropstvu, patrijarhatu, kolonijalizmu, “bjelačkoj privilegiji“ itd. Ali te optužbe, iako su neke djelomično istinite, ne koriste se samo za kritiziranje elemenata prošlosti, već za brisanje naše tradicije – neprocjenjivog spoja grčko-rimskih, biblijskih, srednjovjekovnih, renesansnih, prosvjetiteljskih i modernih elemenata. Naše škole i sveučilišta često ostavljaju dojam da to nije vrijedno poučavanja, čak ni pamćenja. Sve su “kulture“ sada afirmativne – osim jedne. A to se prije nije dogodilo.
Kada stvari izgledaju jako loše, postoji prirodno ljudsko iskušenje da se situacija nazove bezizlaznom. Sadašnje doba doista tako izgleda. No, nije na odmet podsjetiti na jednu Isusovu izreku koja se naizgled odnosi na prošlost, ali govori i nama danas: „A komu da prispodobim ovaj naraštaj?“ (Mt 11, 16). U njegovo vrijeme, kaže on, ljudi se nisu valjano radovali dobrim vijestima niti žalili za lošim vijestima. Njihov pogled na stvari – a time i njihove reakcije na njih – bio je iskrivljen.
Sadašnje doba također pokazuje čudne reakcije na stvari – posebne vrste vrijedne pažnje. Chesterton je dio toga već vidio prije jednog stoljeća:
„Kada se religija sustavno razbije (kao što je kršćanstvo razbijeno tijekom reformacije), ne oslobađaju se samo poroci. Znamo da ako se prepustimo porocima, onda lutamo i činimo štetu. Ali vrline su također puštene; a onda kreposti nisu više kreposti nego čine štetu. Suvremeni svijet pun je poludjelih starih kršćanskih vrlina. Vrline su poludjele jer su se izolirale jedna od druge i lutaju same. Stoga je nekim znanstvenicima stalo do istine; a njihova je istina nemilosrdna. Tako neki humanitarci mare samo za sažaljenje; a njihovo je sažaljenje (žao mi je što to moram reći) često neistinito“.
To objašnjava uspjeh trenutne woke kulture i “signaliziranja vrlina“. Odavno je dio našeg razumijevanja moralnih pitanja da je, kako je to rekao Augustin, zlo odsutnost nekog dobra, bilo nešto što bi trebalo biti tu, a nije, ili je u prevelikoj ili premaloj mjeri. Drugim riječima, to je odstupanje od punog poretka našeg svemira. Crkva je katolička upravo zato što je univerzalna, grčki kata-holos, „prema cjelini“.
Transrodno ludilo savršen je protuprimjer. To je više od radikalnih grupa i pojedinaca koji guraju sakaćenje djece pod krinkom “rodno afirmativne skrbi“. Jedna je vrlina – suosjećanje s rodno zbunjenim mladim ljudima – narasla do tako čudovišnih razmjera da je zasjenila sve, od jednostavnih bioloških činjenica do tisuća godina ljudskog iskustva. Razmislite samo o tome što znači kada obučeno medicinsko osoblje govori o „spolu dodijeljenom pri rođenju“, kao da je obično opažanje da je novorođena osoba dječak ili djevojčica puka konvencija nekog neimenovanog, a možda i pristranog, djelitelja!
Lako je to satirizirati, ali se zaboravlja da se djeca kirurški unakazuju ili se napumpavaju kemikalijama kako bi se spriječilo da se njihova tijela razvijaju onako kako bi bilo prirodno.
Zbog toga mislim da Chestertonovim poludjelim vrlinama moramo dodati da u svemu tome postoji sve očitiji demonski element.
Vrag nema svoju robu za prodaju, da tako kažem. On može koristiti samo dobra koja je stvorio Stvoritelj kako bi nas pokušao učiniti dezorijentiranima. Jedan od teških zadataka dodijeljenih kršćanima u sadašnjoj generaciji jest oduprijeti se i imenovati poremećene vrline. Oduprijeti se klevetama o pristranosti i mržnji, potvrđujući puninu istine – i ljubavi. To nije mal niti lak zadatak. Ali to je onaj zadatak koji je Božanska Providnost odredila kao naš poziv.
