John Allen, možda najbolji poznavatelj vatikanskih prilika među američkim novinarima, ovaj tjedan nudi zanimljivu analizu papa Franjinog pontifikata pod naslovom S Franjom nastaje nova dogma: papina pogrešivost. Pa prenosimo sažetak:
Kada je 1870 g. Prvi vatikanski koncil svečano proglasio dogmu o papinoj nepogrešivosti, bila je vrlo pažljivo konstruirana. Prema formuli koncila, papinski edikt se smatrao nepogrešivim samo ako:
• se odnosi na vjeru i moral
• ne proturječi Svetom pismu ili božanskoj Objavi
• ima namjeru obuhvatiti cijelu Crkvu
Kako je Benedikt XVI. objasnio u srpnju 2005. godine: “Papa nije prorok; On je nepogrešiv [samo] u vrlo rijetkim situacijama.”
Na popularnoj razini, međutim, te granice nisu baš često registrirane. Mnogi ljudi pretpostavljaju da katolici trebaju prihvatiti sve što papa kaže kao evanđeosku istinu – ili barem da je velika sramota ako papa u nečemu pogriješi.
U tom kontekstu, posebno je upečatljivo kako se papa Franjo ne boji promovirati ideju koja bi se mogla nazvati njegovom osobnom “dogmom pogrešivosti“. Papa bez ustezanja priznaje svoje greške, često ispovijedajući neznanje i priznajući da se zbog svojih izjava možda izlaže pogrešnim interpretacijama.
Je li je ovakva iskrenost simpatična ili jednostavno zbunjujuća – dok ostavlja ljude da se začuđeno pitaju je li papa ozbiljno mislio ono što je rekao- možda je do samoga promatrača. U svakom slučaju, ova osobina je postala sastavni dio Franjinog stila.
Klasičan slučaj se dogodio tijekom papine konferencije za novinare na povratku u Rim nakon sedmodnevnog putovanja po Latinskoj Americi. Tijekom 65-minutnog sastanka s novinarima, papa je priznao svoju moguću pogrešivost najmanje sedam puta. (vidi izvor)
Da budemo jasni, nije sada da je Franjo odustao od svoje žestoke kritike onoga što je u Boliviji nazvao globalnim ekonomskim sustavom koji “nameće mentalitet profita po svaku cijenu” i na štetu siromašnih. Naprotiv, on se tijekom konferencije za novinare obrušio na ono što je nazvao “novom kolonizacijom … kolonizacijom konzumerizma“, koja po papi uzrokuje “neravnotežu u osobnosti … u internoj ekonomiji, u socijalnoj pravdi, čak i u fizičkom i mentalnom zdravlju“.
Ono što je dodao, međutim, bila je doza osobne poniznosti u priznavanju nedostatka tehničke stručnosti i mogućnost pogreške kada govori o takvim stvarima, kako u suštini njegovog (laičkog) stajališta tako i zbog načina na koji ih izražava.
Franjo je to već nekoliko puta ranije naglasio. Na neki način, ta osobna dogma pogrešivosti uklapa se u Franjin ukupni stil. Mogla bi se takva samokritičnost protumačiti kao jačanje ili kao potkopavanje papine poruke, ovisno o tome kako gledate.
U svakom slučaju, već stoljeće i pol teolozi, crkveni povjesničari pa i obični katolici se žale da vanjski svijet ima napuhani koncept o tome što papinska nepogrešivost zapravo znači.
Ako ništa drugo, izgleda da se pod papa Franjom vraćamo jednom zdravom osjećaju pogrešivosti u papinstvu koje bi moglo postati uobičajeno.
