Širom Europe zemlje se suočavaju s onim što je nazvano „demografskom zimom“.
Talijanski nacionalni zavod za statistiku predviđa da će ta zemlja bilježiti značajan pad broja rođenih u godinama neposredno nakon pandemije koronavirusa.
Prema zavodu, klima neizvjesnosti i straha uzrokovanih koronavirusom, u 2020. i 2021. godini u Italiji može rezultirati sa 10 000 manje rođenih. Također je predviđeno da bi, ako se nezaposlenost poveća kako je i očekivano, natalitet mogao još više pasti.
Godine 2019. broj rođenja u Italiji već je dosegnuo povijesni minimum od talijanskog ujedinjenja 1861. godine. Širom Europe zemlje se suočavaju s onim što je nazvano „demografskom zimom“.
Papa Franjo opisao je taj fenomen kao dramatičan rezultat „zanemarivanja obitelji”. Poražavajuće nizak natalitet u Europi „znak je društava koja se suočavaju s izazovima sadašnjosti pa tako u strahu gledaju na budućnost, što rezultira zatvaranjem u sebe”, rekao je papa 2018. godine.
Te je godine stopa nataliteta u Italiji iznosila 1,29 djece po ženi – malo više od Malte i Španjolske koje su imale 1,23, odnosno 1,26 – najniže u Europi.
Što je uzrokovalo 50 godina postojanog opadanja porođaja diljem Europe, a posebno u Italiji, i postoji li nada da će se trend preokrenuti?
Čimbenik vjere
Prema Philipu Jenkinsu, povjesničaru i profesoru sa Sveučilišta Baylor, nemoguće je precizno izolirati jedan ili više uzroka pada nataliteta, ali postoje neke osobine koje su društvima s niskim natalitetom zajedničke.
„Ako pogledate zemlje širom svijeta, društva s niskim natalitetom imaju malo vjere; društva visokog natalitetu imaju povećanu vjeru, bez obzira o kojoj se vjeri radi”.
„To bi moglo značiti da A uzrokuje B, B uzrokuje A, ili su oboje uzrokovani nečim drugim. Ali kojim god putem krenuli, čini se da su njih dvoje vrlo usko povezani”.
Jenkins je istraživao temu religije i demografije u svojoj knjizi za 2020. „Natalitet i vjera: demografska revolucija i transformacija svjetskih religija”.
Rekao je da je istraživanje pokazalo, uz rijetke iznimke, da je s opadanjem vjerske prakse na Zapadu u drugoj polovici 20. stoljeća, padao i broj rođenih.
Razlog zašto se korelacija ne može suziti na uzrok je taj što se društvene i kulturne promjene „događaju tako brzo” u tom razdoblju, rekao je Jenkins. „Vrlo je teško shvatiti što utječe na što”.
Italija je sjajan primjer, objasnio je. Početkom 1970-ih Italija je još uvijek bila društvo s visokim brojem vjernika te visokom stopom nataliteta. No, sredinom tog desetljeća kultura se počela mijenjati, a početkom 1980-ih promjene su zaista krenule.
Te se promjene mogu mjeriti na različite načine, rekao je Jenkins, poput stope nataliteta, posjećenosti crkava ili vjerskog identiteta.
Unatoč snažnom talijanskom kulturnom katoličanstvu, prakticiranje vjere već neko vrijeme slabi.
Jenkins je istaknuo da su sredinom 1970-ih i početkom 1980-ih u Italiji uvedeni brojni politički referendumi koji su pokazali spremnost da se suprotstave crkvenom učenju. Tradicionalno su katoličke zemlje, poput Italije i Španjolske, ozakonile razvod, pobačaj i kontracepciju, unatoč protivljenju Crkve.
Krajem 20. stoljeća nastavile su se velike društvene promjene, uključujući prihvaćanje drugih politika kojima se Crkva protivila, poput potpomognutog samoubojstva i homoseksualnih brakova, primijetio je Jenkins.
Kriza obitelji
Jedan talijanski demograf povezuje talijansku nisku plodnost s krizom talijanske obitelji, počevši od ozakonjenja razvoda i raspada vjerskih brakova koji je uslijedio.
Godine 1970. u Katoličkoj crkvi vjenčalo se 97,7 od 100 Talijana. Ali od uvođenja zakonskog razvoda 1974. godine, ne samo da je broj vjenčanih u Crkvi dramatično opao, već je općenito pao i broj sklopljenih brakova.
Nacionalne statistike pokazuju da se 2018. u Crkvi sklopilo nešto manje od polovice brakova u Italiji. Porast broja građanskih brakova dijelom se pripisuje većem broju drugog i sljedećih brakova, koji su u velikoj većini sklopljeni izvan Crkve, jer obično slijede naon razvoda.
Osim povećanja predbračne kohabitacije, broj slobodnih veza u Italiji se učetverostručio između 1997. i 2017. godine. Gotovo svako treće dijete rođeno je u zajednici nevjenčanih roditelja u 2017. godini.
„Razvod je oslabio razumijevanje braka, posebno vjersko razumijevanje braka, koji je do tada dominirao u Italiji”, tvrdi demograf Roberto Volpi.
Dodaje da je ozakonjenim razvodom braka, odnosno gubitkom „jamstva da će zauvijek trajati” – brak izgubio snagu.
„Nesporno je, međutim, središnja točka: u Italiji je započela duboka kriza obitelji kad se srušila ideja o braku, središnjem dijelu braka. I razvod je tome nesumnjivo pridonio”, rekao je Volpi.
Budući da parovi obično odluče imati djecu u stabilnoj bračnoj vezi, primijetio je da će, ako bude manje (i kasnije) brakova, biti i manje djece.
Kako opada povezanost s vjerom, ljudi postaju sve spremniji glasati za pitanja kojima se Crkva protivi, poput kontracepcije i pobačaja, primijetio je.
„Možda je i natalitet pokretač propadanja vjere. Mogli biste tvrditi i da pad institucionalne religije čini ljude manje sklonima slijediti tradicionalne ideje o tome čemu djeca služe, imati puno djece kako bi sačuvali vjeru i tako dalje.”
Djeluju li obiteljske politike?
U Europi neke zemlje pokušavaju riješiti problem niskog natalitetu uvođenjem politika koje nude financijske poticaje za žene da se udaju mlađe i da obitelji imaju više djece.
Mađarska je jedna od zemalja koja prednjači u ovakvim vrstama politika i postigla je minimalni uspjeh: nacionalni ured za statistiku procjenjuje da se broj rođenih po ženi povećao s 1,23 u 2011. na 1,48.
Jenkins se složio da politika nataliteta može djelovati na povećanje stope rođenih, ali rekao je da djeluju vrlo sporo te su vrlo skupe. U prošlosti je represivna politika pod diktaturama pokazala najveći utjecaj, objasnio je. No u demokraciji su poticaji za rađanje djece financijske naravi pa je „iznimno skupo promicati bilo kakvu značajnu promjenu nataliteta”.
Italija je uvela neke manje agresivne politike, poput „dječjeg bonusa” i subvencioniranog roditeljskog dopusta, ali jedan stručnjak za obiteljske politike rekao je da je istina da nisu postigli puno uspjeha u povećanju broja rođenih.
Vincenzo Bassi, predsjednik Federacije katoličkih obiteljskih udruga u Europi (FAFCE) istaknuo je da su „Pro-obiteljske politike samo minimalno učinkovite, jer ako nemate nikakvu viziju, viziju koja se odnosi na ulogu obitelji u društvu, te su politike samo socijalne politike, politike države blagostanja, koje su važne, ali nemaju stvaran utjecaj na natalitet.”
„Ako ne shvatite funkciju i ulogu obitelji u društvu, možete reći da su sve ove mjere u redu, mogu biti korisne”, nastavio je, „ali ne odlučujem se za više djece jer ću dobiti [financijski] bonus”.
Rađanje djece zahtijeva puno odricanja, primijetio je Bassi. Ako želimo potaknuti ljude da preuzmu tu žrtvu, društvo mora cijeniti obitelj, rekao je: „Moramo biti sretni, moramo se osjećati važnim imati obitelj”.
Sasvim drugačiji svijet
Prema Basijevu mišljenju, kamo bi odavde Italija trebala ići, složeno je pitanje, ali obitelj mora imati veću ulogu i u društvu i u katoličkim župama i zajednicama.
FAFCE promiče osnivanje udruga obitelji u župama, kao sredstvo pružanja uzajamne podrške i prijateljstva.
„Potrebna nam je generativna snaga obitelji, ne samo unutar obitelji, već i izvan nje”, rekao je. U vremenu kada ljudi više nemaju podršku, odnosno ne žive u blizini šire obitelji, „prva zajednica je župa”.
„Ako ćemo započeti s [uvođenjem] ove promjene i u Crkvi, možemo se nadati da možemo izvesti model izvan Crkve”, rekao je.
Talijanski demograf Volpi nije bio optimističan u pogledu zaustavljanja ili preokretanja trenda nataliteta, ali je rekao da bi Katolička Crkva trebala poticati razmišljanje o tome kako izaći iz krize braka i obitelji.
„Jer ako ne prevladate krizu braka, ne prevladate krizu obitelji, a to je bit rasprave”, rekao je, „ne možete se oporavljati ni od krize nataliteta”.
