Sreća je što se toliko mladih ljudi ne sjeća vremena samosvjesne revolucije protiv kršćanske kulture. Tako da kada se susreću s bezvremenošću tradicionalne rimske mise ne opterećuju se nasljeđem šezdesetih godina prošlog stoljeća….
Sve što znaju jest da su pronašli biser neprocijenjive vrijednosti koji ih čini radosnima.
Dragi nadbiskupe Roche,
Jučer rano ujutro, u lokalnoj župnoj crkvi u jednom gradu, u saveznoj državi New England, u Sjedinjenim Američkim Državama održana je „Rorate“ misa uz ljubazno i velikodušno dopuštenje lokalnog biskupa. Zanimljivo da nije riječ o „tradicionalnoj“ župi.
Kao što je i običaj za „Rorate“ mise, misa je počela rano, prije zore, jedino s upaljenim svijećama u crkvi. Ubrzo nakon početka sv. mise, pojavilo se svjetlo zore. Na ovoj misi je bilo gotovo sto pedeset ljudi svih dobnih skupina, od kojih neki nikada nisu prisustvovali tradicionalnoj rimskoj misi. Oni koji su sudjelovali na ovoj misi izrazili su mišljenja koja potvrđuju ljepotu ovakvoga misnog slavlja. Neki su se pitali zašto se ova misa ne slavi češće. Neki su se pitali zašto je ova misa toliko različita od njihovog iskustva s uobičajenom nedjeljnom misom. Na ovoj je misi bilo deset ministranata, sve mladići u dobi od devet do trideset godina, neki od njih su bogoslovi koji su otkrili tradicionalnu rimsku misu na vlastitom duhovnom putu. Njihova pobožnost na misi bila je nadahnjujuća.
Pokušaj ukidanja tradicionalne rimske mise pod vodstvom pape Franje i Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, pod vašim vodstvom, izdavanjem Motu proprija Traditionis Custodes (sama ironija je već vidljiva u naslovu) i nedavni odgovor na upućene sumnje (dubije) je osuđen na propast. Vaša generacija je ta koja je odlučna iskorijeniti prisutnost, pa čak i sjećanje na tradicionalnu rimsku misu u Crkvi. Vi to ne činite u duhu Drugog vatikanskog koncila. Činite to u duhu kulture otkazivanja. Zapravo, moglo bi se reći da je Katolička Crkva izmislila kulturu poništavanja s proglašenjem Rimskog misala 1970. godine. Ovaj misal nije bio odgovor Božjem narodu koji je tražio liturgijske promjene. Crkvi su ga nametnuli liturgijski birokrati čija je mržnja prema tradicionalnoj rimskoj misi dobro poznata i dobro dokumentirana. Prvotna namjera liturgijskog pokreta za vrijeme Koncila bila je produbljivanje razumijevanja i uvažavanja tradicionalne rimske mise. Namjera nije bila usmjerena prema formiranju posve nove liturgije. U ovom trenutku moram izjaviti da nema sumnje u valjanost Novus Ordo mise. Duh Sveti ne napušta Crkvu zbog određenih djela. Ovdje valjanost nije u pitanju. Vjernost tradiciji je ono što je u pitanju.
Tradicionalna rimska misa razvijala se gotovo dvije tisuće godina na organski način, odnosno bez organiziranog planiranja. Nosila je obilježja tih tisućljeća kršćanske civilizacije koji su definirali zapadnu kulturu, a religiozno srce te kulture je bila vjera u Isusa Krista kao utjelovljenu Riječ. Tradicionalna rimska misa bila je inspiracija za ono što nazivamo zapadnom glazbom, od koralskog pjevanja do velikih kompozicija Josquina, Palestrine, Mozarta, Beethovena (sve do prve polovice dvadesetog stoljeća). Veliki luteranski skladatelj, Johann Sebastian Bach, skladao je ono što mnogi smatraju njegovim najvećim djelom, a to je misa u h-molu, čime je nastala „velika katolička misa“. Uostalom rimska misa postala je umjetnička forma zbog duboke inherentne ljepote u svome srcu, svojevrsna ljepotica koja u svome središtu ima Isusa Krista.
Tvrdili ste da je misal Pavla VI. u kontinuitetu s tradicionalnom rimskom misom. To nije istina. Morate prestati tvrditi da je to istina. Možda ne razumijete što znači riječ „kontinuitet“. To nije nešto što se može pretpostaviti jer netko to izjavljuje. Temeljito istraživanje mnogih znanstvenika pokazalo je da je Rimski misal iz 1970. godine praktično i duhovno nešto drugačiji od tradicionalne rimske mise. Rimski misal iz 1970. godine je proizvod 60-ih, a ne rezultat organskog razvoja vođenog Duhom prethodnih stoljeća. Više je riječ o proizvodu određenog vremena u povijesti. Sreća je što se toliko mladih ljudi ne sjeća tog vremena samosvjesne revolucije protiv kršćanske kulture. Tako da kada se susreću s bezvremenošću tradicionalne rimske mise ne opterećuju se nasljeđem šezdesetih godina prošlog stoljeća, nasljeđem koje slijepo promiču oni koji su danas na vlasti u Crkvi.
Vi i drugi na vlasti u Rimu nećete uspjeti u svom nespretnom pokušaju da poništite sjećanje na tradicionalnu rimsku misu. Prije svega, zato što će vaša generacija u bliskoj budućnosti umrijeti, a i ja, jer sam dio te generacije. Drugo, zato što je tradicionalna rimska misa u središtu sjećanja Crkve. Nije proizvod jednog određenog vremena ili mjesta. Njezin uglavnom skriveni rast i razvoj nastavlja se s razvojem doktrine pod nadahnućem Duha Svetoga. Njezina specifičnost kao „rimske“ spašava je od toga da bude igračka neke određene kulture, doba ili jezika. Ne treba inkulturaciju u svijet, jer je njezina univerzalnost utemeljena na katoličkoj tradiciji.
Vi i vaša subraća u Rimu potpuno ste izvan dodira sa suvremenim svijetom, posebno s mladima. Budući da boravite u vatikanskoj tvrđavi, kako biste mogli poznavati mladiće i djevojke koji otkrivaju dubinu i ljepotu bogoslužja u tradicionalnoj rimskoj misi i koji u isto vrijeme nemaju negativan stav prema Drugom vatikanskom koncilu? Sve što znaju jest da su pronašli biser velike cijene koji ih čini radosnima. To uključuje mnoge mladiće u našim sjemeništima koji su zavoljeli tradicionalnu rimsku misu i koji će u budućnosti biti pokretačka snaga za prepoznavanje da je ono što je jučer bilo sveto, zapravo sveto i danas.
Oporavak svetog u bogoslužju nužan je za oporavak misionarskog duha koji mora biti u srcu kršćanskog bića u svijetu. Jedan od razloga tragedije sadašnje Crkve je odbijanje onih s položaja moći da izađu u svijet i promiču naviještanje Evanđelja Isusa Krista kao puta, istine i života. Spektakularna Pachamama iz nedavne prošlosti ne bi mogla biti moguća bez smrti transcendentnog u liturgiji i nijekanja Kristova povjerenja u Crkvu evangelizacije.
Ono čega se sveti John Henry Newman bojao, s obzirom na razumijevanje dogme o papinoj nepogrešivosti, je tragično postalo istinito u onome što danas doživljavamo u Katoličkoj Crkvi. Papa i njegov vatikanski dvor su pomiješali papinsku vlast s apsolutističkim stavom „Crkva, to sam ja“ (fra. „L’Eglise, c’est moi“), s time da je papa postao više kao politički diktator nego sveti Petar, Kristov vikar. Sveti Petar nikada nije mogao zaboraviti strašno poricanje svoga Učitelja. To je bila provjera svih pretenzija koje je mogao imati kao stijena na kojoj je Crkva izgrađena. Sasvim je jasno razumio da mu je Krist ostavio misiju naviještanja vjere nevjernom svijetu. I činio je to s velikom revnošću i snagom kao što čitamo u Djelima apostolskim. Zato je njegova nagrada bila da je razapet naopačke, nasljedujući svoga Gospodina i kao primjer njegove duboke poniznosti.
Vaš pokušaj da ukinete tradicionalnu rimsku misu je uzaludan, jer nemate moć ukinuti to sjećanje koje je u srcu tradicije. Ne možete poništiti sjećanje na liturgiju čija suština leži u samom srcu tradicije. Ne možete ukinuti tu ljepotu, jer ljepota je spašavala, spašava i spasit će svijet.
Nadam se da ćete tijekom ovog božićnog vremena imati priliku kleknuti pred relikvije jaslica, u bazilici Santa Maria Maggiore i dopustiti sebi da se izgubite u čudu, ljubavi i pohvali Boga. Samo gubeći sebe možemo pronaći tu ljubav koja je sišla na Božić.
Sretan Božić!
S poštovanjem u Kristu,
Richard Gennaro Cipolla
