Draga braćo i sestre, svetkovina koju danas slavimo novijeg je datuma. Svetkovinu je, prije samo jednog stoljeća, ustanovio papa Pio XI. kao odgovor na širenje sve većeg sekularizma i bezbožnog komunizma koji su nijekali Krista i njegovu vlast nad svim stvorenjima.
Svijet je i prije toga živio kao da Boga nema, ali od prošlog stoljeća to je bezboštvo postajalo sve očitije i uzimalo je sve većeg maha. Čovjek više nije mogao prihvatiti da nije on glavni, tvrde su mu bile riječi poput onih koje smo čuli u drugom čitanju: “Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje.” Današnji čovjek sam je sebi dovoljan, ne treba mu autoritet, on sve najbolje zna, ne želi se podložiti ni zemaljskoj ni nebeskoj vlasti. Ponosno viče: “Ne želimo da ovaj vlada nad nama!” Upravo iz tih razloga papa Pio XI. ustanovio je današnju svetkovinu. Htio je upozoriti kako svijet nije naš, kako čovjek nije sam sebi dovoljan nego je iznad njega Krist koji ima pravo vladati i na zemlji. Kristovo kraljevstvo tiče se svakog čovjeka.
Svetkovina koju danas slavimo jest pravi sažetak čitavog otajstva spasenja. Iako smo kroz godinu slavili Krista kao kralja u svetkovini Bogojavljenja, Uskrsa ili Uzašašća ova je svetkovina posebno ustanovljena kako bi predstavila Krista kao jedinog vladara društva u kojemu čovjek živi.
Mnogi će danas reći kako Krist nije govorio o zemaljskom kraljevstvu, nego onom nebeskom koje ima doći kasnije. Te će misli čak potkrijepiti i s raznim zgodama iz evanđelja poput one gdje piše ”Saznavši da žele doći i zakraljiti ga napusti ono mjesto i ode u drugi kraj”. Ova zgoda iz evanđelja stoji, no njezin smisao potpuno je drugačiji od ovog kojega sam naveo. Isus je pobjegao jer su ti, koji su ga htjeli zakraljiti, krivo shvatili bit njegova kraljevanja. Oni su mislili kako će on biti kralj koji će voditi ratove i osloboditi vidljivi, zemaljski Izrael vezan samo uz židovski narod. No Kristovo kraljevstvo je drugačije. On je i sam na koncu života priznao kako se je zato i rodio da bude kralj. Ali je odmah naglasio kako njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta tj. nije onakvo kakva su svjetska kraljevstva.
Draga braćo i sestre, sliku Kristovog kraljevstva savršeno nam oslikavaju današnja liturgijska čitanja. U prvom čitanju otkrivamo kakav je Krist kralj, dok nam evanđelje otkriva kakav je život u tome kraljevstvu.
‘Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupiti ih iz svih mjesta u koja se raspršiše u dan oblaka i mraka. Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka’ – govori Gospodin Bog po proroku Ezekielu. Krist nije vladar poput zemaljskih vladara koji vrlo često misle samo na svoj džep. Krist je vladar koji brine o svima i koji svojim podanicima, koje drži braćom i prijateljima, daje počinak, ne izrabljuje ih. Tko ne bi poželio takvog vladara, takvog šefa? Zašto nam je tako teško biti na njegovoj strani?
Tumačeći današnje evanđelje, papa Benedikt zaključio je sljedeće: “Slike su jednostavne, jezik je pučki, ali je poruka krajnje važna: to je istina o našem krajnjem određenju i mjerilu po kojem ćemo biti suđeni. “Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me” (Mt 25,35) i tako dalje. Ima li tko da nije čuo za tu stranicu? Ona je sastavni dio naše civilizacije. Ostavila je duboki trag na povijest naroda kršćanske kulture: ljestvicu vrijednosti, institucije, bezbrojna dobrotvorna djela i socijalne pothvate. Kristovo Kraljevstvo, istina, nije od ovoga svijeta, ali, zahvaljujući Bogu, privodi punini sve ono što postoji u ljudima i u povijesti. Prema evanđelju, ako ljubav prema našim bližnjima provodimo u djelo, tada otvaramo prostor Božjoj vladavini i njegovo se kraljevstvo ostvaruje u našoj sredini. Ako, međutim, svatko misli samo na sebe i vlastitu korist, svijet neumitno srlja u propast.”
Evanđelje nam dakle donosi sliku posljednjeg suda gdje nam se sudi po onome koliko smo program Božjeg kraljevstva pokušali sprovesti u djelo živjeći na zemlji. Jesmo li pritekli u pomoć slabima, jesmo li im prilazili kao Kristu samome ili kao nekom tko nam smeta u našoj sredini i priječi nas u ostvarivanju vlastitih ciljeva. Gospodin je pravedni sudac, kao Kralj Neba i zemlje sudit će nam po onome što smo mu donijeli. Tako da nije krivo ako kažemo da sami sebi u konačnici presuđujemo jer smo tijekom života na zemlji sami birali s kakvim ćemo darovima doći pred Gospodina.
Draga braćo i sestre, ne umišljam da živimo u idealnom svijetu i da je lako ovo ostvarivati. I sam se pitam kako ostati kršćanin u današnjemu društvu koje ne želi da Krist vlada nad njim. Nije li lakše živjeti onako kako današnje društvo hoće pa ćemo biti mirniji? Ljudski gledano možda da. Ali što vrijedi čovjeku da sav svijet stekne a dušu svoju izgubi? Moramo što prije početi stvarati kontra-kulturu i početi malo po malo preobražavati ovo društvo u kojemu živimo. Počnimo od periferije, od onih koji su oko nas i njima navijestimo Kraljevstvo Božje. Kršćanski filozof Scott Moore ovako to opisuje: “Politika je način na koji uređujemo zajednički život u polisu, bilo da je riječ o gradu, zajednici ili čak obitelji. Riječ je o načinu na koji živimo zajedno, kako prepoznajemo i čuvamo ono što je najvažnije, kako njegujemo prijateljstva i obrazujemo svoju djecu, kako učimo misliti i razgovarati o tome kakav je život uistinu dobar život.”
Što je najveći problem današnjice? Gdje prvo treba urediti zajednički život? Gdje Isus najviše žeđa i gladuje? Nisu li to obitelji koje se raspadaju, protiv koje društveno uređenje sada već otvoreno ratuje narušavanjem obiteljskog zajedništva namećući radno vrijeme koje se proteže na cijeli dan, na cijeli tjedan? Nisu li to osobe koje gaje sklonosti prema istome spolu dok ih društvo podržava umjesto da im nudi mogućnost da izađu iz tog ropstva? Nisu li to djeca koja se ubijaju u majčinoj utrobi ili starci kojih se želi riješiti eutanazijom? Da, i u njima Krist žeđa i gladuje jer želi da im bude naviještena Istina koja oslobađa. Ne bojmo se donijeti svijetlo u živote tih ljudi, služeći njima i izvodeći ih na pravi put služimo samome Kristu i radimo na ostvarivanju Kraljevstva Božjega na zemlji. Svakako tu su i oni kojima treba materijalna pomoć u vidu hrane, odjeće ili krova nad glavom. Ne zanemarujem njihove potrebe, no oni su nam u navici da im trebamo pomagati. Vrlo često zaboravimo da Krist i duhovno žeđa i gladuje u onima koji ne žive po njegovu Zakonu. Stoga zasučimo rukave i zaorimo po njivi današnjeg svijeta koje se gubi u vrtlogu grijeha daleko od Krista, ostavljajući ga žednog i gladnog.
Draga braćo i sestre, “Gospodinu je na srcu naše dobro, to jest da svaki čovjek ima život i da navlastito njegova “najmanja” djeca mogu pristupiti gozbi koju je za sve pripravio. Stoga se moramo kloniti dvoličnosti i govoriti “Gospodine, Gospodine” a potom zanemarivati njegove zapovijedi. U svoje vječno kraljevstvo Bog prihvaća samo one koji se iz dana u dan trude provoditi u djelo njegovu riječ” – govorio je već spomenuti papa Benedikt XVI.
Kristovo kraljevstvo nije samo nešto što dolazi poslije ovozemaljskog života. Ono treba biti uspostavljeno i u društvu u kojemu živimo. Samo ako postavimo Krista kraljem naroda bit će uslišana molitva Očenaša: “kako na nebu tako i na zemlji”. Na nebu Krist kraljuje, a ako želimo da nam tako bude na zemlji onda On mora vladati u svakom srcu, u svakom društvu! Radimo na ostvarenju Kristovog kraljevstva u svijetu. Budimo hrabri suradnici Istine. A Krist Kralj nek živi, nek vlada i neka vječno kraljuje. Živio Krist Kralj uvijek u našim srcima. Amen!
Vlč. Daniel Katačić
