U posljednjih 150 godina postoji sukob između sekularizma i religije. Posebno je progresivna ljevica bila uvjerena da će religija, prepuštena sama sebi, postupno nestati i na kraju, ponekad brzo, izumrijeti.
To nije spriječilo marksističke režime da pokušaju ubrzati taj proces uz pomoć državnog progona. No, to je možda bio znak njihove nestrpljivosti, ali i nepokolebljivog neprijateljstva.
Ishod je, međutim, bio znatno drugačiji. Na primjer, 1989. godine u Sovjetskom Savezu je bilo vrlo malo kršćana nakon gotovo stoljeća propagande, pritisaka i ugnjetavanja. No, do 2008. godine istraživanje Pew Researcha pokazalo je da je 72 posto stanovništva usvojilo kršćansku vjeru.
Na Zapadu se sekularizam još nije iscrpio, ali jedan od simptoma sekularizma je nevoljkost prema rađanju djece. Postoji niz različitih i složenih razloga za to; neki se odnose na jednostavni egoizam i vlastiti interes. Djeca su zahtjevna i traže žrtvovanje. Hedonistička kultura ostavila je generacije nespremnima za takvu odgovornost.
Feminizam, u međuvremenu, zahtijeva da plodne žene budu prisutne na radnom mjestu; do trenutka kada si mogu priuštiti otplaćivanje hipoteke s jednom plaćom, prozor za jednostavno rađanje djece ili rađanje u većem broju zatvara se. Kod nekih postoji sve veća svijest da su djeca preskupa.
Druge obeshrabruje apokaliptična klimatska kriza koje se užasavaju; neki smatraju da je uplitanje države u odgoj djece duboko prijeteće, dok su slučajevi neplodnosti ili poteškoća sa začećem porasli i kod muškaraca i kod žena. Kombinacija tih i drugih čimbenika ostavila je Europu, posebno, s demografskom krizom koja ima ozbiljne implikacije.
Postoji više perspektiva za analizu ovog problema. Vjera i utjecaj religijskog uvjerenja osobito su korisni, ne samo zato što religijsko uvjerenje može pomoći u dijagnozi, već i zato što može ponuditi rješenje.
Veliko novo izvješće Instituta Iona pod nazivom Religija, brak i plodnost: Hoće li vjernici naslijediti Irsku? tvrdi da će daljnji pad religijske prakse produbiti našu demografsku krizu jer će gotovo sigurno značiti nastavak i intenziviranje trenda sve manjeg broja brakova i rađanja djece. To će ubrzati starenje stanovništva, čak i uz visoke razine imigracije.
Istraživanja su utvrdila da kršćani, a posebno katolici, imaju veće stope braka i plodnosti od svojih sekularnih kolega. Dakle, može se napraviti jednostavna kalkulacija koja pokazuje da što je kultura više kršćanska, manja je prijetnja demografske krize i obrnuto. Zamjenska stopa plodnosti iznosi 2,1 dijete po ženi, dok je trenutna stopa rađanja u Irskoj oko 1,5. Jedan od problema s demografskim postotcima je što se teško prevode u stvarne životne ishode.
Veće razumijevanje zašto je ovo važno dolazi kada shvatimo da će do 2050. godine broj starijih od 65 godina nadmašiti broj mlađih od 15 godina za više od milijun. Stariji trebaju mladu generaciju ne samo da se brinu za njih dok njihova slabost sve više opterećuje zdravstvene i socijalne službe, već i da u dovoljnim brojevima rade kako bi osigurali novac za mirovine (što je još jedna katastrofa koja čeka da se dogodi).
David Quinn, izvršni direktor Instituta Iona, rekao je: “Nadolazeća demografska kriza nije dobila ni približno dovoljno pažnje u Irskoj, a posebno smo zanemarili povezanost između pada religijske prakse i pada naših stopa braka i plodnosti.”
Gospodin Quinn pokušava preokrenuti uobičajene pojmove sekularnog napada na stvarnost religije i njezinih vrijednosti, koji je u Irskoj bio posebno žestok s tragičnim padom katoličanstva. “U nedavnim raspravama o religiji”, rekao je, “previše se usredotočilo na njezine negativne aspekte, a premalo na pozitivne aspekte, koji uključuju bolje fizičko i mentalno zdravlje, niže stope zlouporabe alkohola i droga, veće davanje vremena i novca za dobrotvorne svrhe, kao i veće stope brakova, niže stope razvoda i veće stope plodnosti.
“Nadamo se da će naš rad pridonijeti razumijevanju nadolazeće demografske krize, a posebno povećati svijest o vrlo važnom doprinosu koji religijska praksa ima za društvenu i osobnu dobrobit. Pad religijske prakse nikako nije blagoslov kakvim ga neki ljudi smatraju.”
Tek na prijelazu stoljeća akademici u području psihologije religije uspjeli su se dovoljno osloboditi utjecaja Freuda i Webera te se zapitati imaju li ljudi vjere više smisla u svojim životima i stoga su li sretniji. Pokazalo se, na veliko iznenađenje intelektualne elite, da postoji izravna povezanost između vjere i blagostanja.
Oni koji vjeruju u Boga i prakticiraju svoju vjeru imaju veći osjećaj svrhe, bolje prakticiraju opraštanje, žive s većim osjećajem nade i, kroz svjesnu predanost ljubavi prema bližnjemu, stvaraju bolju društvenu koheziju od svojih agnostičkih ili ateističkih kolega.
Gospodin Quinn i Institut Iona idu korak dalje. Upozoravaju da dokazi sugeriraju kako u postkršćanskoj kulturi jedino kršćanstvo općenito, a katoličanstvo posebno, imaju moć spasiti društvo od implozije, siromaštva i kolapsa. Njihov rad daje narodnoj izreci “djeca su Božji dar” političku i ekonomsku dimenziju, koja ima potencijal spasiti sekularno društvo od samog sebe.
