Ako obraćate pozornost na sve što se događa u našem današnjem svijetu, možda se često osjećate poput proroka Izaije koji je tražio od Boga da rastrgne nebesa i dođe nas spasiti. Pjesnički jezik je lijep koliko i strastven:
„O, da razdreš nebesa i siđeš, da ime svoje objaviš neprijateljima: pred licem tvojim tresla bi se brda, pred tobom bi drhtali narodi.“ (Izaija 63,19).
To je vapaj očajnika.
U davna vremena ljudi su trgali svoje haljine kad su zbog nečega tugovali, a ovdje Izaija tuguje zbog jadnog stanja čovječanstva, ogrezlog u grijehu od samog početka. On ne traži “lijepo molim” od Boga – on preklinje:
Dođi Gospodine! Samo nam Ti možeš pomoći!
Ali Izaijin vapaj nije samo jadikovka o tome koliko je svijet postao užasan. To je samo po sebi istina, ali ima nešto više od toga sa stajališta vjere. Izaijin vapaj izražava i temeljnu istinu: sami sebe ne možemo spasiti. Trebamo spasitelja!
Dakle, nije samo: Dođi, jer samo Ti možeš riješiti ove probleme. Nego, dođi, Gospodine, jer samo ti možeš spasiti duše naše!
To je stav došašća i razlog zašto čitamo Izaiju već prve nedjelje. Došašće je vrijeme obračuna i molbi. Sve u ovo razdoblje usmjereno je na podsjećanje na skromnu istinu da se nikako ne možemo osloboditi svijeta, tijela i đavla bez milosti Božje.
Ali Izaijin vapaj srca pun je nade. Zapravo, na kraju se ispunjava u došašću, točnije, na kraju došašća. Bog zapravo “razdire nebesa” i silazi sa svog uzvišenog prijestolja da uđe u ljudsku dramu i spasi nas. On odgovara na taj proročki vapaj srca.
Tada On ide još dalje. On preuzima i samu ljudsku prirodu da nas spasi. Ovo je nešto što nikada prije nije zamislio um čovjeka ili anđela. Sve religije vjeruju u “bogove” ove ili one vrste, ali kršćanstvo je jedina religija koja uči da je beskonačni Bog zapravo postao čovjek (Emmanuel).
Naš Bog je sišao da bude s nama i da nas spasi. I On nastavlja silaziti na sve one koji iz svojih srca kliču Njemu:
Dođi, Gospodine Isuse! Razderi nebesa i dođi. Uistinu, samo nas ti možeš spasiti!
Dakle, dok započinjemo vrijeme došašća, sklopimo pakt između nas i naše Crkve. Ponizno i duboko priznajmo da bismo, da nije bilo Njegove milosti, bili robovi grijeha i završili bismo u kraljevstvu tame zauvijek jer je đavao mnogo jači od nas. Samo iskreno priznajmo da se ne možemo sami spasiti.
Zatim, s Izaijom, molimo.
Pomolimo se prije svega za naše obitelji. Današnja kultura je protiv nas. Vrijeme je borbe protiv braka i obitelji kao nikada prije u povijesti čovječanstva. Ali Bog je autor ovih institucija i On se neće oglušiti na naše molitve.
Onda molimo za našu zemlju. Doslovno puca po šavovima, a to rade ljudi koji su nam političke vođe. Vrijeme će pokazati kako će se sav ovaj političko-kulturni krš odvijati, ali trebamo moliti. Nemamo drugog izbora, kao što kaže sveti Pavao, nego “moliti za kraljeve i sve one koji su na vlasti” (1 Tim 2,2).
Konačno, iznad svega, molimo za našu Crkvu. Ako se društvo raspada, to je zato što je Crkva slaba u svom duhovnom poslanju. Mnogo je razloga za to, ali ne smijemo zaboraviti da je Crkva božanska institucija, vođena Duhom Svetim kroz povijest. Bog će čuti naše molitve za obnovu Crkve.
Iznad svega molimo da Krist dođe i izbavi svoju Zaručnicu kako bi po Njegovoj Crkvi duše svakog čovjeka bile spašene.
Samo nas ti, Gospodine, možeš spasiti! Dođi Gospodine Isuse!
