„Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama…“ (Otk 2, 11). Ovaj odlomak iz Svetoga pisma često se citira kako bi se opravdala takozvana ‘sinodalna Crkva’, koncept koji je barem djelomično, ako ne i potpuno, u suprotnosti s katoličkim shvaćanjem Crkve. Frakcije sa skrivenim motivima preotele su tradicionalno načelo sinodalnosti, što znači suradnju između biskupa (kolegijalnost) i između svih vjernika i pastira Crkve (temeljeno na zajedničkom svećeništvu svih onih koji su kršteni u vjeri), kako bi provele svoj progresivni plan. Izvršavanjem zaokreta od 180 stupnjeva, doktrina, liturgija i moral Katoličke crkve trebaju biti kompatibilni s neognostičkom rodnom ideologijom.
Njihove su taktike nevjerojatno slične onima gnostika, o kojima je Irenej Lyonski, kojeg je papa Franjo uzdigao u crkvenog naučitelja, napisao: „Pomoću svojih vješto konstruiranih teza [oni] odvlače umove neiskusnih i odvode ih u zarobljeništvo… Ovi ljudi krivotvore Božja proročanstva i prikazuju se kao tumači riječi Objave. Pomoću lažnih i uvjerljivih riječi, oni lukavo mame prostodušne da istražuju [o sve dok ne budu u stanju razlučiti ‘laž’ od istine” (Protiv krivovjerja, Knjiga I., Predgovor). Izravna božanska Objava je relativizirana kako bi Kristova Crkva bila prihvatljiva („sve su religije putevi do Boga“). Izravna komunikacija između Duha Svetoga i sudionika Sinode priziva se kako bi se opravdali proizvoljni doktrinarni ustupci (‘brak za sve’; laički dužnosnici na čelu crkvenih institucija; ređenje žena za đakonise kao simbol u borbi za prava žena) kao rezultat višeg uvida, koji može nadvladati utvrđeni katolički nauk.
Ali svatko tko, pozivajući se na osobno i zajedničko nadahnuće Duha Svetoga, nastoji pomiriti nauk Crkve s ideologijom neprijateljskom prema Objavi i s tiranijom relativizma, na različite je načine kriv za „grijeh protiv Duha Svetoga” (Mt 12, 31; Mk 3, 29; Lk 12, 10). To nije, kao što će biti objašnjeno u nastavku u sedam različitih aspekata, ništa drugo nego „otpor poznatoj istini“ kada se „čovjek opire istini koju je priznao, kako bi slobodnije griješio“ (Toma Akvinski, Summa Theologiae II-II, q. 14, a 2.).
1) Promatranje Duha Svetoga kao božanske osobe
Grijeh je protiv Duha Svetoga ako ga netko ne ispovijeda božanskom osobom koja je, u jedinstvu s Ocem i Sinom, jedan Bog, nego ga poistovjećuje s anonimnim božanstvom religiologije, kolektivnim narodnim duhom romantizma, općom voljom (fr. volonté générale) Jean-Jacquesa Rousseaua, dušom svijeta (njem. weltgeist) Georga W. F. Hegela, ili povijesnom dijalektikom Karla Marxa, te konačno s političkim utopijama, od komunizma do ateističkog transhumanizma.
2) Smatrati Isusa Krista puninom istine i milosti
Grijeh je protiv Duha Svetoga ako netko reinterpretira povijest kršćanske dogme kao evoluciju Objave, koja se odražava u naprednim razinama svijesti u kolektivnoj crkvi, umjesto ispovijedanja nenadmašne punine milosti i istine u Isusu Kristu, Riječi Božje koja je postala Tijelom (usp. Iv 1, 14-18).
Irenej Lyonski, doktor jedinstva (lat. doctor unitatis), postavio je jednom zauvijek, protiv gnostika svih vremena, kriterije katoličke hermeneutike (to jest, teološke epistemologije): 1) Sveto pismo; 2) apostolsku tradiciju; 3) učiteljska vlast biskupa na temelju apostolskog nasljedstva.
U skladu s analogijom jastva i vjere, objavljene istine vjere nikada ne mogu proturječiti razumu, ali se mogu (i jesu) sukobiti s ideološkom zlouporabom razuma. A priori nema novih znanstvenih spoznaja (koje su u principu uvijek pogrješive) koje bi mogle nadjačati istine nadnaravnog otkrivenja i naravnog moralnog zakona (koji su uvijek nepogrješivi u svojoj unutarnjoj prirodi). Papa tako ne može niti ispuniti niti iznevjeriti nade u promjenu objavljenih doktrina vjere, jer „ova Učiteljska služba nije iznad Božje riječi, nego joj služi, naučavajući samo ono što je predano” (usp. Dei Verbum, br. 10).
Jedina i vječna paradigma našeg odnosa s Bogom uvijek ostaje da je „Riječ Tijelom postala, puna milosti i istine“ (usp. Iv 1, 14-18). Nasuprot zabludi intelektualne nadmoći starih i novih gnostika s njihovim vjerovanjem u samostvaranje i samoiskupljenje čovjeka, Crkva tvrdi da je osoba Isusa Krista potpuna Božja istina za sve ljude (usp. Irenej Lyonski, Protiv krivovjerja, knjiga IV., 34, 1). Kao što je i pisano u Svetom pismu: „I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Dj 4, 12).
3) Odgovor koji se tiče jedinstva Crkve u Kristu
Grijeh je protiv Duha Svetoga kada se jedinstvo Crkve u naučavanju vjere predaje samovolji i neznanju mjesnih biskupskih konferencija (koje se navodno doktrinarno razvijaju različitim tempom) pod izlikom tzv. decentralizacije. Irenej Lyonski kaže sljedeće protiv gnostika: „Iako raspršeni po cijelom svijetu, čak do kraja svijeta . . . Katolička crkva ima jednu te istu vjeru u cijelom svijetu” (Irenej Lyonski, Protiv krivovjerja, knjiga I, 10, 1–3).
Jedinstvo sveopće Crkve „u tijelu i (jednom) Duhu” kristološki je i sakramentalno utemeljeno. Kako što je i pisano u Svetom pismu: „Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!“ (Ef 4, 5-6). I protivno je istom „jedinstvu Duha” (Ef 4, 3) uplitati nositelje sveukupnog poslanja Crkve (laike, redovnike i kler) u borbu za ‘vlast’ u političkom smislu, umjesto shvaćanja da Duh Sveti utječe na njihovu skladnu suradnju. Za svakoga od nas, „istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist..“ (Ef 4, 15).
4) Gledanje na episkopat kao na instituciju božanskog prava
Grijeh je protiv Duha Svetoga, koji je po sakramentu svetoga reda imenovao biskupe i svećenike pastirima Crkve Božje (usp. Dj 20, 28), svrgnuti ih ili čak sekularizirati, čisto po vlastitom nahođenju, bez kanonskog procesa. Objektivni kriteriji za stegovne mjere protiv biskupa i svećenika su otpadništvo, raskol, krivovjerje, nemoralno ponašanje, krajnje neduhovan način života… To posebno vrijedi za izbor budućih biskupa kada kandidat, imenovan bez pažljivog ispitivanja, nema priljubljenost „uz vjerodostojnu riječ nauka da može i hrabriti u zdravom nauku (lat. sana doctrina) i uvjeravati protivnike“ (Tit 1, 9).
- Odgovor što se tiče naravnog moralnog zakona i nepromjenjivih vrijednosti
Grijeh je protiv Duha Svetoga kada biskupi i teolozi samo oportunistički podržavaju papu u trenutku kada podržava njihove ideološke preferencije. Nitko ne može šutjeti kada se brani pravo na život svake osobe od začeća do prirodne smrti. Papa je najviši autentični tumač naravnog moralnog zakona na Zemlji, u kojemu Božja riječ i mudrost sjaje prema svemu što postoji (usp. Iv 1,3). Ako naravni moralni zakon, koji je očit u savjesti svakog ljudskog bića (Rim 2, 14), ne tvori izvor i kriterij prema kojem bi se prosuđivali (uvijek pogrješivi) zakoni države, tada politička moć klizi u totalitarizam, koji gazi ona naravna prava čovjeka koja bi trebala biti temelj svakog demokratskog društva i ustavne države. To je ono što je papa Pio XI izjavio u enciklici Mit Brennender Sorge (1937.) protiv formalno pravno valjanih Nürnberških rasnih zakona njemačke države: „U svjetlu zapovijedi ovog naravnog zakona, sav pozitivni zakon, tko god bio zakonodavac, može se mjeriti u njegovom moralnom sadržaju, a time i u autoritetu koji ima nad savješću. Ljudski zakoni koji su u flagrantnoj suprotnosti s naravnim zakonom zaraženi su mrljom koju nikakva sila, nikakva moć ne može popraviti…” (Mit Brennender Sorge, br. 30).
- Gledanje na Crkvu kao sakrament ljudskog jedinstva
Grijeh je protiv Duha Svetoga kada je politička i ideološka podjela društva, od europskog prosvjetiteljstva i Francuske revolucije, ugrađena u restauratorsku ili revolucionarnu filozofiju povijesti i kada je jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva time paralizirana interno sukobljavajući ‘progresivne’ protiv konzervativnih frakcija.
Crkva u Kristu nije samo sakrament najintimnijeg zajedništva čovječanstva s Bogom, nego i znak i oruđe jedinstva čovječanstva u njegovom naravnom i nadnaravnom cilju (usp. Lumen gentium, br. 1).
Razlučivanje duhova ne provodi se radi političkih ciljeva, nego teološki, s obzirom na istinu objave koja je predstavljena u nepogrješivom nauku vjere Crkve. Stoga je objektivni kriterij katoličke vjere pravovjerje nasuprot krivovjerju (a ne subjektivna volja za očuvanjem ili promjenom kontingentnih kulturnih aspekata).
Uz nadolazeću 1 700. obljetnicu Nicejskog sabora (325.) mogli bismo imati na umu sljedeće geslo: Bolje pet puta otići u progonstvo sa svetim Atanazijem nego učiniti i najmanji ustupak arijancima.
- O nadnaravnoj naravi kršćanstva i zašto se treba protiviti instrumentalizaciji toga za svjetovne svrhe
Najaktualniji grijeh protiv Duha Svetoga je negiranje nadnaravnog podrijetla i karaktera kršćanstva kako bi se Crkva Trojedinog Boga podredila ciljevima i namjenama projekta svjetovnog spasenja, bilo da je riječ o eko-socijalističkoj klimatskoj neutralnosti ili Agendi 2030. globalističke ‘elite’.
Tko doista želi čuti što Duh (Sveti) govori Crkvi, neće se oslanjati na spiritualistička nadahnuća i ideološke floskule, nego će sve svoje povjerenje, u životu i smrti, položiti samo u Isusa, Sina Očeva i pomazanika Duha Svetoga. On je jedini obećao svojim učenicima Duha Svetoga, Duha istine i ljubavi za svu vječnost: “Tko me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti… Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh“ (Iv 14, 23-26).
Kardinal Gerhard Müller, umirovljeni prefekt Kongregacije za nauk vjere
