Sveti Pavao kaže: „Neka u vama bude isto mišljenje kao u Isusu Kristu“ (Fil 2,5). A kakvo je Isusovo mišljenje možemo znati ako poslušamo Njegove zadnje riječi s križa.
U tih sedam riječi Isus je sažeo cijelo Evanđelje. U oporuci, prije smrti, čovjek izražava svoje najveće želje, čežnje, svoja htijenja i daje pouke i savjete svojoj ljubljenoj djeci. A dobra djeca, nakon njegove smrti, nastoje ispuniti sve njegove želje i ostvariti sve ono što je umirući od njih tražio. Koliko bismo više morali mi, kršćani, nastojati ostvariti sve ono što je od nas tražio ne čovjek, nego Bog – Otkupitelj naših grijeha, u svojoj oporuci izrečenoj u sedam posljednjih riječi s Križa. Ako u Bibliji nema niti jedne beskorisne riječi, koliku tek vrijednost imaju riječi koje je izgovorila utjelovljena Božanska Mudrost – Isus Krist, koji je na križu dovršio svoje poslanje Otkupitelja, ali također i Učitelja. Isuse, Ti si nas i umirući poučavao.
Riječima: „Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine,“ poučio si nas ono što je nama najteže: da opraštamo sve i svima, čak i svojim ubojicama. Uistinu, mi nismo u poziciji da ikoga sudimo, jer ne znamo koliko je nekoga je čizama gazilo, koliko je udaraca umjesto poljubaca primio, ne znamo ni njegovu prošlost, ni sadašnjost, ni budućnost. Samo Ti – Najviša Inteligencija, kojoj su poznati najdalji događaji kroz vjekove, čiji pogled neprestano gleda sve što bijaše, što jest i što će biti; i koja, dok promatra prošlo, i gleda sadašnje, baca pogled u budućnost i dobro znaš kako će umrijeti i posljednji čovjek – možeš ispravno suditi. Ti si prošao svijetom čineći dobro: liječio si bolesne, hranio gladne, uskrisavao mrtve, opraštao grešnicima, podigao mnoge koji su pali u ‘blato’ govoreći im najljepše prispodobe: o izgubljenoj ovici, o izgubljenom sinu… liječio si gube duše i tijela i naviještao kraljevstvo Nebesko… I što Si za uzvrat dobio: nevinog su Te osudili i razapeli. Sad visiš na križu obješen o tri čavla. Trpljenje mora da je užasno. Trnova kruna pritišće ti čelo. Niz lice ti curi krv. Tvoja duša je more boli, tuge i beznađa. A oni, kojim si činio samo dobro, sada Te izruguju: „Druge je spašavao, a Sebe ne može da spasi… Ako Si zbilja Sin Božji, siđi s križa… pa ćemo Ti vjerovati. Uzdao u Boga, neka Ga Bog sada oslobodi, ako Mu je po volji! Jer reče, ‘Sin sam Božji!“ O, Bože, naše srce bilo bi puno bijesa, urlali bismo i proklinjali svoje mučitelje i Boga – koji to dopušta. A Ti, ipak, kažeš: „Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine.“ Ljubiš i svoje mučitelje. Opravdavaš ih i kažeš da ne znaju što čine. Ali oni su znali, samo nisu htjeli znati. Jedno, ipak, nisu znali: nisu znali koliko ih ljubiš. O, moj Isuse, u ‘onaj dan’ reci i za mene Ocu našem Nebeskom: „Oprosti joj Oče, jer nije znala što čini.“ I daj da se uvijek sjetim Tvojih riječi, kad u Očenašu kažem (i lažem) da opraštam dužnicima svojim. Jer, nekada je dovoljna samo jedna kriva riječ ili krivi pogled da se moje srce zatvori za bližnjega. Isuse, trebam Tvoju pomoć, i učini ono što ne mogu ja: učini da mogu od srca oprostiti sve i svima, i onima, u kojima samo moj povrijeđeni ponos ili moja oholost, vide neprijatelja. Isuse, Tebi je sve moguće: ispuni moje srce Svojom beskrajnom ljubavlju, da se prelijeva na cijeli svijet…
Riječima: „Zaista, kažem ti; danas ćeš biti sa mnom u raju“ koje si rekao raskajanom razbojniku, Ti si nas poučio da se uvijek pouzdajemo u Tvoje beskrajno milosrđe, koje podjeljuješ onome koji se iskreno kaje. Visiš na križu u smrtnim mukama, a ipak se Tvoje srce brine za dušu raskajanog razbojnika. O, premilostivo Srce Isusovo! Jedan od obješenih razbojnika Te izruguje: „Nisi li Ti Krist? Spasi sebe i nas!“ a drugi ga kori i kaže: „Zar se ne bojiš Boga, ti, koji si pod istom osudom? Mi smo osuđeni po pravdi, i primamo ono što smo djelima zaslužili, a On – On ništa zlo ne učini!“ A onda se okrene Isusu i reče: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u Svoje Kraljevstvo!“ i Ti mu obećavaš Raj. O, kako je veliko Tvoje milosrđe prema raskajanom grešniku! Od razbojnika i odmetnika Dizma postaje nebesnik, čovjek za kojega sigurno znamo da je u Raju, jer Ti si to rekao. Sveti Augustin za njega reče: „Blažena li razbojnika! Cijeli život je krao, na kraju je i Nebo ukrao!“ Isuse, molim te, daj i meni tu milost da nikada ne klonem duhom, nego da se uvijek uzdam u Tvoje beskrajno milosrđe. Pa kad bi bila i najveći grešnik, daj mi tu milost i hrabrost da Ti kažem „Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje Kraljevstvo“ i da čujem Tvoje riječi: „Danas ćeš biti sa mnom u Raju.“
Riječima: „Ženo, evo ti sina; sine, evo ti Majke!“ Ti si nas poučio kome da idemo kada nam ponestane ‘vina’, kada trebamo bilo kakvu pomoć; duhovnu, moralnu ili materijalnu – poučio si nas da idemo Mariji. Ti visiš prikovan na križu, Marija stoji pod križem. U Tvojim i Marijinim mukama pomiješana je ljubav i nježnost koja lebdi između Sina i Majke. Ali Marija nije stajala podno križa samo kao majka Spasitelja, kojoj ubijaju Sina, ona je stajala ondje i kao Majka svih nas. Ona je zbog našeg spasenja žrtvovala Tebe, Svoga Jedinorođenog Sina. Ona je naša Majka više nego li je to naša zemaljska majka, jer nas je Ona, rodivši i žrtvujući svoga Sina, rodila za Nebo. I u nama, po tijelu Kristovu – po Euharistiji, kola Marijina krv. Ona je bila Crkva pod križem. I kad si Ti dao Mariju za Majku svom ljubljenom učeniku, dao si ju i svima nam za Majku. Ta rekao Si: „Tko god vrši volju moga Oca Nebeskog, on je moj brat, i sestra, i majka.“ I prvo javno čudo učinio Si po Marijinom zagovoru, pretvorivši vodu u vino na svadbi u Kani Galilejskoj. To nam je znak da je Marija ključ čuda i rješenje problema. Ti ništa ne uskraćuje svojoj Majci. Ona je Tebi dala sve i Ti Njoj daješ sve. Ona je pretrpjela svu bol i agoniju koja je došla je do vrhunca na Kalvariji, na podnožju tvog Križa na kojem si umirao. Njeno čisto i djevičansko srce reklo je DA u ime svih nas na gozbi Jaganjca sa Svojom Zaručnicom – Crkvom, sa čovječanstvom, koje je oprano i otkupljeno u Tvojoj presvetoj Krvi. Sve milosti koje su nam došle po Tvojoj muci i križu – dijele Marijine Djevičanske ruke. Ona je po prorocima, od Postanka, naviještena kao odvjetnica i zagovornica ljudskoga roda.
Isus govori: „Jedna božanska riječ još nije shvaćena u punoj istini. U 9. poglavlju Knjige Postanka (13-16) rečeno je: ‘Dugu svoju o oblak stavljam, da bude zalogom savezu između Mene i Zemlje. I kad nagomilam oblake na nebu (kad se nagomilaju kazne zbog ljudskih grijeha) pokazat će se u oblacima moja Duga, i sjetit ću se Svoga saveza… vječnog saveza utvrđenog između Boga i svakog tijela što postoji na zemlji.’ Duga: znak mira – Marija. Duga: most između Neba i Zemlje – Marija, mironosni most koji spaja Nebo i Zemlju. Najmilija, koja samom svojom nazočnošću kod Boga postizava milosrđe grešnicima. Bog je – i u stoljećima prije Krista, kad su grijesi ljudi nagomilavali oblake božanskih kazni nad čovječanstvom krute šije i ohole duše, promatrajući u svojoj Misli Mariju, Onu, koja je oduvijek bila određena za Kovčeg božanske Riječi, Vrelo Milosti, Prijestolje Mudrosti, sigurnu radost svoga Gospodina – rastjerivao oblake svoje neumoljive kazne, dajući čovječanstvu vremena u iščekivanju Spasitelja. Glas još nerođene Djevice govorio je: ‘Smilovanje, Gospodine moj!’ Njezina savršena ljubav, njezina savršena poslušnost, Bogu poznate i prije nego je pre-čista Zvijezda već postojala, žrtva ugodna mirisa, ublažila je i sada ublažava gnjev Gospodinov.“[1]
Marija kaže: „Bog me je (kod Navještenja) u svojoj dobroti pozdravio s ‘milosti puna’. No, punina milosti nastupila je tek onda kada sam bila jedno s mojim Sinom. Tek kad sam se sjedinila s Bogom, moja je duša od Njega primila obilje kreposti. Od toga trenutka ljubav je postala moja najistaknutija krepost. Ja sam i do tada ljubila, ali tek kada sam postala jedno sa mojim Sinom, mogla sam ljubiti više nego što je obično stvorenje sposobno ljubiti. Tada sam počela ljubiti srcem Majke Božje, gorjeti od ljubavi. Vatra više sliči mrazu na zimskom polju u usporedbi s vatrom ljubavi koja je tada u meni gorjela. Nisam više gledala stvorenja umom žene, već umom zaručnice Svevišnjega i Otkupiteljeve majke. Sva stvorenja su bila moja djeca… Činiti volju Božju i otkupljivati, usrećiti Boga, sjedinjujući s Bogom one koji su se od Njega odijelili – to je ono što čini sretnima pravu djecu Božju.“[2]
Isus govori: „Nisam zaboravio bolova svoje majke. Morala se razdirati od bola, očekujući moje trpljenje. Gledao sam je kako plače. I poradi toga joj ništa ne mogu odbiti. Ona je Meni dala sve. Ja Njoj dajem sve. Ona je pretrpjela svu bol i Ja Njoj dajem svu radost. Želio bih, kad mislite na Mariju, da promatrate tu njezinu agoniju koja je trajala trideset godina i došla do svog vrhunca na podnožju križa. Ona ju je trpjela poradi vas. Za vas je podnosila izrugivanje svjetine koja ju je smatrala majkom jednog luđaka.“ (Muka, str. 17-18.) „Ne, ne mogu ništa odbiti svojoj Majci. Ali treba ići k Njoj i učiniti je svojom odvjetnicom… Ona bez riječi, ali s biserima svoga plača zagovara vašu stvar i Mene opominje: Spasitelj si. Spašavaj!“ (Spjev, I., str. 182). „Kad ne bi bilo skrbi i molitava Marijinih, ljudskog roda više ne bi bilo. Bio bih ga zbrisao, jer je vaše življenje uistinu doseglo dubine zla. Pravda je ranjena. Strpljivost je dokončana. Kazna je spremna. Ali, tu je Marija koja vas štiti svojim plaštem i svojom molitvom. I premda Ja, samo jednim pogledom mogu učiniti da preda mnom ničice padne Raj, i da zadršću zvijezde, ne mogu ništa protiv moje Majke. Njezin sam Bog, ali sam uvijek i Njezino čedo. Na tome Srcu odmorio sam se u prvom snu nejačeta i u posljednjem prije moje smrti, te poznam sve Njegove tajne. Znam, dakle, ako vas kaznim, zadat ću oštru bol Majci ljudskog roda, istinskoj Majci, koja se uvijek nada da bi vas mogla dovesti k svome Sinu… Onima, koji još vjeruju, poručujem: ‘Spasenje svijeta je u Mariji.‘ Kad biste znali kako se Bog povlači u pozadinu pred sve većom rastućom plimom zločina koje činite, zadrhtali biste, vi Bogoubojice, vi bratoubojice, vi bludnici, vi preljubnici, vi lopovi, vi legla pokvarenosti. Prije sam Ja bio most između svijeta i Neba. Ali uistinu, pred vašom ustrajnošću u zlu, Krist se povlači… ostavljajući vas da u moru zla potonete do samoga dna. Sada, jedini most koji vam ostaje je Marija. Ako prezrete i Nju, bit ćete satrti.“[3] O, moj Isuse, Milosrđe! Budeš li se grijeha spominjao, Tko će opstati?
Riječima: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ poučio si nas, Isuse, da zovemo Oca i kad nam se čini da je sve izgubljeno, da su nas svi napustili, pa i sam Bog, i da je Nebo zatvoreno. Ti si zbog naših grijeha, zbog nužde Otkupljenja, bio stvarno napušten od Oca Nebeskog. Uzeo si na Se sve naše grijehe. Prošle, sadašnje i buduće. I pritisnut teretom grijeha čitavog svijeta, nisi se više usudio dići pogled k Nebu. Više se nisi usudio ni Ocu reći ‘Oče moj’ nego si vikao: ‘Bože moj, Bože moj…’ Taj osjećaj napuštenosti razapinjao Te više nego sam križ. Strašniji od svakog mučenja; osjećaj da Te je Bog napustio i da molitva više ne uzlazi k Ocu! Ipak, i sada zoveš: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Htio si nam reći, koliko god nam se činilo da je Nebo zatvoreno, uvijek zovimo u Oca pomoć. Možda nam neće dati ono što tražimo, ali dat će nam nešto puno korisnije. Isuse, klanjam se Tvome križu i Tvojoj najvećoj muci u napuštenosti od Oca Nebeskog. I molim te, za sve ljude koji sudjeluju u Tvojoj muci i napuštenosti: „Po križu i napuštenosti Tvojoj – smiluj nam se sada i na času smrti naše. Spasi nas, Gospodine!“
Riječju: „Žedan sam!“ nisi mislio samo na svoju tjelesnu žeđ. Ti si još više žeđao našim za dušama, za našom ljubavlju. Jer tko ljubi – želi biti ljubljen, želi da mu se ljubav uzvrati ljubavlju. Kako boli neuzvraćena ljubav! Gospodine, daj mi milost da žeđam za Tobom. Kao što jelen žudi za izvor vodom, tako duša moja neka žeđa za Tobom, Gospodine, Bože moj. Rekao si Samarijanki: “Kad bi ti znala dar Božji, i onoga koji ti veli ‘Daj mi piti’, ti bi u Njega zaiskala i on bi ti dao vode žive… tko bude pio vode koju ću mu Ja dati, ne, neće ožednjeti nikada…“ Doista, tko spozna Boga i Božju ljubav, nikada više ne žeđa ni za čim, osim za Bogom Živim – za svojim Izvorom. Jer duša se sjeća svoga Stvoritelja. Spoznala Ga je u munjevitom trenutku stvaranja onim što Bog uistinu jest: Ljubav, Jedina, Prava, Istinska Ljubav. Svako ljudsko srce nesvjesno čezne za tom istinskom, bezuvjetnom Božjom ljubavlju, koju ne može zadovoljiti ništa zemaljsko, ništa prolazno, nego samo Onaj koji je Vječan. Svetoj Katarini Sienskoj Bog govori: „Oni koji mene nemaju, ne mogu se zasititi ni kad bi cijeli svijet posjedovali; jer su svjetovne stvari manje od čovjeka, obzirom da su stvorene radi čovjeka, a ne čovjek radi njih; i zato čovjeka ne mogu zasititi. Samo ga Ja mogu zasititi.“[4] „Sve je ispraznost, ispraznost nad ispraznošću“, kaže Salomon (Prop 1,2). A sveti Augustin kaže: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se u tebi ne smiri.“ Isus govori: „Odakle dolazi ljudska duša? Od Boga. A tko je Bog? Najinteligentniji, najmoćniji, savršeni Duh. Čovječja duša, ova divna stvar stvorena od Boga, da čovjeku dade sliku Božju, kao znak njegova Očinstva, donekle ima svojstva Boga koji je stvara. Dakle, razumna je, duhovna, slobodna, neumrla, kao Otac koji ju je stvorio. Duša izlazi iz misli Božje savršena, i u času stvaranja za tisućiti dio trena jednaka je duši prvog čovjeka, tj. nešto savršeno, i razumije Istinu po besplatno darovanom daru. Tisući dio trena nakon što je stvorena, ranjena je Istočnim grijehom (kod ulaska duše u grešno tijelo, jer svaki čovjek je potomak grešnog Adama). Duša se utjelovi u ljudsko tijelo noseći sobom, poput tajnovitog bisera u tajni svoga duhovnog bitka, u duši svoje duše, spomen na Stvoritelja, ili spomen na Istinu. To objašnjava ‘sjećanja’ onih koji misle da su doživjeli reinkarnaciju. Ta ‘sjećanja’ su u stvari viđenja koja je duša imala u krilu Božjem u munjevitom trenutku stvaranja.“ „Duše se sjećaju jer dolaze iz Svjetlosti… i nose sa sobom djeliće vječne Inteligencije. I što je duša po Milosti svjetlija i voljom djelotvornija, to se više sjeća… Duša se sjeća ne stoga što po drugi put živi, nego se sjeća stoga što dolazi odande gdje je sve poznato. Dolazi od Boga koji poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost.“ „Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju. Jedna od sličnosti jest u tome da duh ima mogućnost sjećati se, gledati i predvidjeti. To tumači sposobnost čitanja budućnost. Sposobnost koja dolazi voljom Božjom mnogo puta i izravno, drugi puta po sjećanju, koje se diže kao jutarnje sunce, osvjetljujući određenu točku horizonta vjekova, već viđenu u krilu Božjem (u munjevitom trenutku stvaranja duše – prije utjelovljenja u tijelo začeto na zemlji). To su tajne koje su suviše duboke da biste ih mogli potpuno razumjeti.“[5]
Riječima. „Svršeno je!“ Isus je zapravo rekao: Sve sam dovršio. Na križu sam dovršio Moje poslanje Učitelja i Otkupitelja. Moj poraz na Križu postao je Moja pobjeda. Otkupio sam grijehe svijeta i pobijedio smrt. Pomirio sam Boga i čovjeka, i otvorio vam vrata Neba. Sada može puhati Duh Milosti koji će, u svoje vrijeme, zapaliti ognjem ljubavi cijeli svijet. Rekao sam: ‘Bacio sam oganj na Zemlju, i što hoću drugo nego da sve zapali – ognjem ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Svršeno je moje poslanje: „Došao sam da vašu ruku stavim u Očevu ruku. Koliko vjekova su te ruke bile rastavljene! Kazna ih je razdvojila. I grijeh ih je razdvojio. Dolaskom Otkupitelja grijeh je uništen, ograde padaju i vi ste ponovno djeca Božja.“[6] O, Isuse moj, kakvo god bilo poslanje koje si mi dao, veliko ili malo, slatko ili gorko, život ili smrt, daj da ga izvršim po Tvojoj volji. Da mognem sa svetim Pavlom reći: „Dobar sam boj bio, trku dovršio, vjernost sačuvao…“ i s rukom u Tvojoj ruci krenuti Ocu na ‘Nebeske livade’.
Riječima: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ htio si nam reći kako veliku vrijednost ima naš duh. Tvoja posljednja briga i misao idu ka duhu, da duh svoj predaš u ruke Očeve. Isus govori: „Neizmjerna vrijednost našeg življenja kao ljudi – jest duh. Kažem ‘našeg’, jer Onaj koji je umirao na križu bijaše pravi Čovjek, pored toga što je bio i pravi Bog. Posljednja Moja briga ide k ovom mojem duhu, koji se upravo imao osloboditi tijela da se vrati k Početku, od kojeg je došao. Duhu Kristovu nije bila potrebna božanska Samilost. Bio je božanski i nevini duh Sina Očeva i Bezgrešne. Ali htio sam vas poučiti da je samo jedna stvar dragocjena u životu i preko života: duh. On treba da ima svu vašu brigu za života i u času smrti. Sve što posjedujete na zemlji je stvar koja ostaje na zemlji i umire. Ništa vas ne slijedi u drugi život. Ali duh vas prati, duh vas prethodi. I on se predstavlja pred Sudcem da primi konačnu i pravednu presudu. I duh će probuditi vaše tijelo u času posljednjeg Suda, i učinit će ga opet živim da čuje presudu koja će ga s duhom učiniti zauvijek blaženim ili zauvijek prokletim. ‘Druga smrt’ koja ne poznaje uskrsnuća, je ona smrt koje se trebate bojati za ovo vaše tijelo koje ljubite više od duha, o ljudi koji izvrćete vrijednost stvari… Imajte sućuti prema onom što ne umire kao tijelo, nego što može umrijeti jedino kao duh, kada izgubi Svjetlost Božju na zemlji i posjedovanje Boga u Nebu. Nastojte! Ali jer ste slabi po tijelu koje vas napastuje zavođenjem Sotone, u životu i na samrti povjerite svoj duh Moćnom i Milosrdnom Bogu… Jer duhu koji se Bogu povjerava malo može škoditi Sotona na zemlji. Duh koji u smrtnoj agoniji zove Boga bit će pošteđen od zastrašivanja koja Sotona pobuđuje pred smrt za posljednju osvetu. Duhu koji izdahne u Bogu bit će otvoreno Božje srce i nakon smrti će prijeći u vječni, blaženi život.“
Isuse, hoćeš li i moju jadnu dušu jednom predati u Očeve ruke? Kome da se obratim za pomoć u ‘onaj dan’ – u dan Suda, ako ne Tebi – Otkupitelju mojih grijeha? Smiluj mi se, Isuse, po milosrđu svome, ‘po svom velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Bezakonje svoje ja priznajem. Grijeh mi je moj vazda pred očima’ Ali, Gospodine, budeš li se grijeha spominjao, tko će opstati?’ ‘Odvrati lice svoje od grijeha mojih i izbriši svu moju krivicu’. Zagrli me svojom ljubavlju i kad se približi kraj mog hodočašća na zemlji, kad me okruže smrtne sjene, onda i za mene reci: „Oče, u ruke Tvoje predajem duh njen.“
Isus je živio za druge i umro druge. A gdje smo mi? Puni sebeljublja, gledamo samo svoj interes, za druge ne marimo. Što god radimo, samo računamo koliko ćemo dobiti a koliko izgubiti. A rečeno je: ‘Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.’ Isus govori: „Tko je naš bližnji? Sav ljudski rod, općenito uzeto. Zatim, pobliže, svi sunarodnjaci; još bliže, svi sugrađani; zatim, sva rodbina; zatim braća po krvi koji su prvi među bližnjima. Ali kako ljubiti brata?… Brata treba ljubiti duhovno, a ne samo tjelesno… Ljubiti više duh negoli tijelo, jer duh je više od tijela… Treba više brinuti za duh negoli za tijelo… Mnogo je onih koji se trude oko beskorisnih stvari, a gube s vida ono što je uistinu potrebno. Dobre sestre i dobra braća moraju se brinuti i za duše svojih bližnjih, da zapaze njihove manjkavosti, te se truditi da im se udahne zdrav i svet duh, ako vide da je u opasnosti vječni život bližnjega.“ (Spjev, IV/2., str. 83-84.) Eto, to znači: „Neka u vama bude isto mišljenje kao u Isusu Kristu.“ Bog vas blagoslovio!
_____________________________________
[1] Valtorta, M., Pouke ne temelju Pavlove poslanice Rimljanima, Jelsa, 2000., str. 109-110.
[2] Roschini, G., Gospa u spisima Marije Valtorte, Jelsa, 2001., str. 93.
[3] Valtorta, M., Plod tijela Djevinog – Euharistijska razmatranja, Jelsa, 1988., str. 39.
[4] Sijenska, K, Dijalog Božanske Providnosti, Symposion, Split, str. 111.
[5] Spjev, IV/2., str. 169., 56; Priprava, str. 78.
[6] Spjev, VIII/2., str., 45-46.
