Nekoliko dana nakon završetka gotovo jednomjesečnog listopadskog okupljanja (Sinode o sinodalnosti) u Rimu, razgovor i fokus preusmjerili su se na „sinodalni proces koji prelazi u fazu ‘prijema’ ili provedbe.“ Ovo znači da ulazimo, u slučaju da niste pratili, u ‘treću fazu’ vječnog sastančenja. Glavni tajnik Sinode, kardinal Mario Grech, rekao je da „završna faza označava slavlje i početak faze provedbe…”
Pretpostavljam da su mnogi katolici propustili fazu slavlja, opis koji zvuči prilično usiljeno onima od nas koji smo prelistavali beskrajne stranice sinodalnih dokumenata, izvješća i deklaracija. No, neki kažu da je ovo povijesna Sinoda.
Postoje, međutim, dobri razlozi za dovođenje u pitanje dugotrajnog utjecaja i važnosti sinodalnosti kako je predstavljena posljednjih godina. Evo sedam točaka koje treba razmotriti kao dio procesa razlučivanja budućnosti ‘puta sinodalnosti’.
1) Porijeklo je čudno. Sinode imaju drevne korijene, jer riječ „sinoda“ (grč. σύνοδος) u biti znači „skupština“ ili „sabor“. Drugi vatikanski koncil (i u konačnici sama sinoda) istaknuo je biskupsku sinodu, kao ono na što treba „posebno paziti u misijskoj djelatnosti, što je najveća i najsvetija zadaća Crkve” (Ad Gentes, br. 29). Papa Franjo je 2015. jasno dao do znanja da želi dublje (ili šire) istražiti pojam i njegovo značenje, a 2018. Međunarodno teološko povjerenstvo (ITC) objavilo je opsežnu studiju o „Sinodalnosti u životu i poslanju Crkva.“ Taj je dokument nastojao utemeljiti svoj pristup sinodalnosti u tekstovima Drugog vatikanskog koncila, priznajući da se „sinodalnost ne nalazi izričito kao pojam ili koncept u učenju Drugog vatikanskog koncila“, ali također tvrdi da je „pošteno reći da je sinodalnost u središtu rada Koncila bila ohrabrujuća” (br. 6).
Ali, primijetio je Michael Pakaluk, „kao što Međunarodno teološko povjerenstvo ističe, zajednica (grč. koinōnia) bila je istaknuta u plodovima Koncila, kao i u Učiteljstvu sv. pape Ivana Pavla II.“ I, kao što dalje primjećuje Pakaluk, fokus oko zajednice, kako u dokumentima Koncila, tako i u spisima Ivana Pavla II. (i Benedikta XVI.) bila je svetost. Dakle, „Radni dokument za kontinentalnu fazu” sinodalnog procesa nikada ne spominje svetost, dok postsinodalna apostolska pobudnica Ivana Pavla II. iz 1988. Christifideles Laici spominje „svetost” i bivanje svetim oko sedamdeset puta.
2) Svjedočimo procesu definiranja „sinodalnosti“. Od početka rada Sinode o sinodalnosti čini se da je „sinodalnost“ stara riječ za koju se traži novo značenje, do te mjere da je svima počela značiti gotovo sve. Ali izrazi koji znače gotovo sve što želite osuđeni su da ne znače mnogo toga. Što je još gore, mogu se koristiti (ili zloupotrijebiti) u bezbroj sumnjivih svrha. Austen Ivereigh, koji je napisao nekoliko knjiga o papi Franji i bio je jedan od 26 ‘stručnjaka’ koji su dva tjedna radili na stvaranju „Radnog dokumenta”, činio se prilično zadovoljan rekavši: „Proces je, naposljetku, smisao Sinode o sinodalnosti, i to upravo u dokumentu koji otvara važne nove temelje i izražava želju za sinodalnim načinom postupanja.”
Međutim, ispada da je sinodalnost popriličan broj stvari, prema završnom izvješću: „zajednički hod kršćana s Kristom i prema Kraljevstvu Božjem, u jedinstvu sa cijelim čovječanstvom”, „konstitutivna dimenzija Crkve”, „put duhovne obnove i strukturne reforme”, „nije cilj sam po sebi”, „prvenstveno duhovno raspoloženje”, „svjedočanstvo koje je Crkva pozvana dati Bogu, Ocu, Sinu i Svetome Duh, harmonija ljubavi koja se izlijeva, da bi se dala svijetu.”
Na konferenciji za novinare u Vatikanu u listopadu 2023. rečeno je da je sinodalnost „novi način da se bude Crkva.” Kako je rekao vlč. Raymond J. de Souza prošlog mjeseca: „I pokazalo se da sinodalnost uopće ne znači ‘novi način biti Crkva’, nego zapravo ono što je Crkva oduvijek bila.… Tako su ponuđene definicije sinodalnosti, uključujući sve ne izostavljajući ništa“.
3) Metodologija je bila problematična. Unatoč svim pričama o ukorijenjenosti u zdravu ekleziologiju i koncilske dokumente, sinodalni proces vođenja intervjua i slušanja, prikupljanja sadržaja i ekstrapolacije podataka imao je očitu kvalitetu sociološki utemeljene potrage za određenim rezultatima, korištenjem upitne metodologije. (A pojam ‘proces’ bio je omiljen, pojavio se šezdeset puta, na primjer, u Instrumentum laboris iz 2024.) „Empirijski”, napisao je Mark Regnerus u Public Discourse-u, u prilično oštroj kritici Radnog dokumenta, „neodređenost u Dokumentu je problematična… koristi se za participativna provedbena istraživanja, to su svojevrsne ‘metode’ za poticanje društvenih promjena.“ Ukratko: u najboljem slučaju, dokument je neuravnotežen; što je još gore, ispada da je namjerno tako, kako bi se sinodalnost i zaključci usmjerili na određene ciljeve.
4) Nedostatak doktrinarne i teološke argumentacije. Zanimljivo je i, mislim, obznanjujuće, da je papa Franjo, krajem studenog, izrazio „potrebu za razvojem teologije sinodalnosti.” I to nakon nekoliko godina dokumenata, tekstova, studija, sastanaka, dviju sinoda i svega što je u to uključeno. Istina je, naravno, da se naše teološko razumijevanje svega – Boga, Krista, Crkve – može stalno produbljivati. Ali pristup sinodalnosti bio je neuobičajen, s brojnim idejama i dojmovima bačenim uz poslovični zid, s nadom da će se nešto nekako zadržati.
5) Gdje se u Dokumentu spominje kristologija, soteriologija, ekleziologija, eshatologija? Različiti dokumenti i srodne rasprave koje su dovele do sastanka u listopadu bili su izrazito malobrojni i nejasni u raspravi sinodalnosti u odnosu na Isusa Krista, otkupljenje i spasenje, prirodu i poslanje Crkve i krajnji/vječni cilj. „Drugim riječima“, kao što sam napisao prije godinu dana, „u sinodalnoj Crkvi mnogo se govori o putovanju, ali se malo spominje eshatološki cilj, svrha (grč. telos) svega.” I, kako je rekao vlč. Robert P. Imbelli: „kristološka i sakramentalna perspektiva“, koja se nalazi u dokumentima Drugog vatikanskog koncila, „uglavnom nedostaje u ranijim sinodalnim dokumentima“; umjesto toga ispunjena je referencama na ‘procese’, ‘strukture’ i ‘iskustva’. Konačni dokument je, srećom, bolji, a to nije mala stvar. Ali zašto je, moramo se zapitati, taj višegodišnji proces sve do samog kraja izbjegao tako bitne aspekte?
6) Koga treba slušati? Dijalog? S kime? Pojmovi ‘slušanje’ i ‘dijalog’ postali su, na neki način, sinonimi za sinodalnost. Ali to je svakako bilo prilično neuravnoteženo osluškivanje. Ako ste bili zabrinuti oko uloge žena u Crkvi, bili ste saslušani; ako ste bili frustrirani pristupom iz Rima prema tradicionalnoj latinskoj misi, bili ste zanemareni. Ako je pojedinac bio homoseksualac ili ‘trans-osoba’, bila mu je pokazana briga i suosjećanje; ako je, s druge strane, pojedinac bio tradicionalist ili čak communio teolog, vrata su vjerojatno bila zatvorena. Tvorci dokumenta i onima kojima su tvorci nadahnjivani pokazuje zapravo politiku – činjenica da je isusovački svećenik čiji je rad posvećen pastoralu homoseksualaca (homosofizmu) bio ključni sudionik sastanka u listopadu dokaz je planova agende koja se promiče. Kao što je Robert Royal pitao: „Zašto su se – i jesu – skupine koje promiču LGBT+ redovito sastajale sa Svetim Ocem? Dok se pravovjerne skupine poput Couragea ne prima u audijenciju? Opet, mislim da papa Franjo misli da večera s carinicima i prostitutkama, poput našeg Gospodina. Je li to slično? Carinici i prostitutke su se pokajali i slijedili Ga. Proizlazi li to iz ovih susreta?
7) Što je novo nije dobro; ono što je staro urađeno/uređeno je bolje. Ključni razlog zašto mislim da će ova određena verzija sinodalnosti nestati je jednostavan: svi različiti pokušaji ‘novih’ ideja ili ‘promjena’ nisu bili novi (većina postoji od 60-ih i 70-ih godina). Ređenje žena je završeno pitanje i uvijek će biti. Nitko razuman ne misli da se Katolička crkva loše odnosi prema LGBTQ+ osobama, dok priznaje da su optužbe za ‘homofobiju’ i ‘netoleranciju’ jednostavno pokušaji odbacivanja jasnog moralnog nauka o spolnosti. Konačni dokument, u međuvremenu, najbolji je kada se oslanja na dokumente Drugog vatikanskog koncila. Sigurno se moglo upotrijebiti više citata Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. (koji su svaki citirani jednom). Katolici koji žele bolje razumjeti ulogu laika bilo bi dobro da zaobiđu izvješće i jednostavno pročitaju i prouče „Christifideles Laici“; oni koji traže snažne spise o Crkvi i Isusu Kristu trebali bi istražiti djela Josepha Ratzingera/Benedikta XVI.
Moglo bi se navesti još poneko zapažanje. No, mislim da je vrijedno zapaziti da su proteklih nekoliko ‘sinodalnih godina’ i nedavni sastanak u Rimu uglavnom bili nezanimljivi većini katolika. A oni koji su pomno pratili Sinodu – bilo da su ‘progresivci’ koji se zalažu za zaređenje žena ili pravovjerni zabrinuti zbog mogućih promjena crkvenog nauka – ujedinjeni su, ironično, u svojoj ljutnji i frustraciji. I jedni i drugi smatraju (sasvim logično) da se ima mnogo toga za prigovoriti ‘sinodalnoj Crkvi’.
