Njemačka biskupska konferencija je objavila izvješće o stanju katoličkih obitelji u Njemačkoj i njihovom odnosu prema aktualnim pitanjima kao što su “ponovno vjenčani” vjernici, homoseksualci i kontracepcija. Izvješće sažima mišljenje onih koji su odgovorili na upitnik o braku i obitelji, pa ga je Biskupska konferencija objavila u priopćenju od 20. travnja:
Odgovori pokazuju kako model braka i obitelji još uvijek nailazi na široko prihvaćanje među vjernicima. Međutim, veliki dio [onih koji su odgovorili na pitanja] očekuje veće razumijevanje odgovornih u crkvenom vrhu prema onim oblicima života koji ne odgovaraju u potpunosti ovom modelu. Većina njih je odgovorila na pitanja kako se nositi s ponovno vjenčanima, s parovima koji žive zajedno u (samo) civilnom braku ili bez ikakvog vjenčanog lista i homoseksualnim parovima. U ovim slučajevima, većina vjernika očekuju daljnji razvoj nauka Crkve i veću otvorenost prema trenutnoj životnoj stvarnosti.
Mathias von Gersdorff, poznati pro-life aktivist i autor nekoliko knjiga o životnim problemima i destruktivnom utjecaju medija, razmatrao je odgovore njemačkih vjernika u snažnom članku objavljenom 28. travnja u njemačkom liberalno-konzervativnom tjedniku, Junge Freiheit. On kaže:
U odnosu na Njemačku, izjava Njemačke biskupske konferencije pokazuje opustošenu situaciju. Ako ovo istraživanje doista pokazuje stvarnost ovdje u Njemačkoj, Crkva onda nema nikakvog utjecaja na poglede svojih vjernika u vezi braka, obitelji i seksualne moralnosti. […] Drugim riječima: u očima Njemačke biskupske konferencije, seksualna revolucija u Njemačkoj je potpuno uspjela.
Von Gersdorff zaključuje kako bi njemački biskupi zbog toga trebali otići u Rim na nadolazeću Biskupsku sinodu o obitelji i “pred cijelim sinodalnim zborom, kleknuti, posuti se pepelom po glavi i tražiti oprost za svoj neuspjeh“.
On nastavlja:
Biskupi iz siromašnih biskupija, kao što one u Boliviji ili Nigeriji, mogli bi ih pitati sljedeće pitanje: “Kako je moguće da je tako bogata Crkva potrošila tako malo novca za poučavanje vjernika o pravom katoličkom nauku o braku i seksualnosti”.
Njemački autor se također pita zašto biskupi nisu uložili više sredstava “u borbu protiv negativnih utjecaja TV-a, Interneta, i drugih medija na ljude?” Von Gersdorff dodaje i bolno pitanje: odnosi li se taj nedostatak prihvaćanja moralnog nauka Crkve među njemačkim katolicima i na njihov vlastiti nedostatak vjere, čak i u temeljnim istinama naše vjere koje se odnose na “Kristovo božanstvo, Njegovo spasiteljsko djelovanje u patnji i otkupiteljskoj žrtvi“.
I von Gersdorff postavlja važno pitanje:
U svjetlu ove katastrofe, čovjek ne može vjerovati da njemački biskupi imaju suludu hrabrost pojaviti se na Sinodi sa zahtjevima. Učenje se mora “dalje razvijati“, treba bolje ‘procjenjivati‘ vanbračne i homoseksualne odnose i tako dalje. Kojim se to uspjehom njemačko izaslanstvo na Sinodi želi predstaviti kako bi opravdalo svoj [pretpostavljeni] autoritet u iznošenju ovakvih zahtjeva?
