Obično se na grčki Stari zavjet, Septuagintu- LXX , gleda kao na samo još jedan izvor dokaza za rekonstrukciju originalnoga hebrejskog teksta Starog zavjeta. Međutim, predavanje u Regensburgu pape Benedikta potaklo je raspravu o njegovoj originalnosti i značajnoj ulozi u samoj povijesti Božje Objave. Naime, po nekima, Septuaginta je upravo ono Pismo koje je često citirao Isus Krist u svojim javnim nastupima i po tome nije mu potrebna samo tekstualna kritika (kako je zagovaraju moderni bibličari) već sasvim novi pristup. Septuaginta tako postaje neovisan tekstualni svjedok i poseban i važan korak u povijesti Otkrivenja.
Zašto je to važno?
Pa ako je Septuaginta stvarno ono pismo uz koje je Isus odrastao, koje je citirao i po njemu naučavao, onda je presudno za rođenje i širenje kršćanstva.
Zahvaljujući jednom našem čitatelju, donosimo prijevod serije članaka naslovljene Regensburg, a koje je na svojoj stranici objavio otac John Hunwicke.
——
“Islamsko pitanje” me je potaknulo, kao i mnoge od vas, na ponovno čitanje predavanja u Regensburgu pape Benedikta. Također sam provjerio, detaljno koliko se to može učiniti na internetu, tvrdnju nekih novina da je kardinal Bergoglio vrlo oštro pričao o tom predavanju kada je bilo održano. Moj zaključak je da Bergoglio nije ništa takvo učinio i da je riječi koje su citirane kao njegove izgovorio klerik koji nije niti tvrdio da priča u ime kardinala nadbiskupa. Taj dio događanja je, prilično očito, novinarska izmišljotina. Moramo se paziti vjerovanja u ono što nam Tisak govori. Novinari često nisu baš pametni i nisu stručnjaci za katolički nauk i praksu, a pogotovo za uže područje poput vatikanologije. Više od svega, oni trebaju Senzaciju; oni trebaju Priču.
Ali ovo nije ono o čemu danas želim pisati. Niti mislim raspravljati o argumentu predavanja kao cjeline (iako bih vam htio posebno pohvaliti paragrafe u kojima je papa Benedikt pričao o modernoj liberalnoj kampanji za uklanjanje ‘helenizacije’ iz ‘jednostavne Isusove poruke’). To je vrlo fino izlaganje odnosa između Boga i Riječi. Na to vrijedi trošiti vrijeme. Ne najmanje zbog toga što su Vukovi pljucali toliko otrova… ne, pretpostavljam da ste u pravu… vukovi ne pljucaju…
Ne; za danas bih vam htio privući pozornost na dvije rečenice.
“Danas znamo da je grčki prijevod Staroga zavjeta, koji je napravljen u Aleksandriji – Septuaginta – više od jednostavnoga (i u tom značenju stvarno manje od zadovoljavajućega) prijevoda hebrejskoga teksta: to je neovisan tekstualni svjedok i poseban i važan korak u povijesti Otkrivenja, onaj koji je doveo do ovoga sukoba [između ‘biblijske istine’ i ‘najboljeg od grčke misli’, op.a.] na način koji je bio presudan za rođenje i širenje kršćanstva. Dubok susret se ovdje odvija, susret između pravoga prosvjetljenja i religije.”
‘Moderno biblijsko učenje’ je, u zapadnim akademskim krugovima, uzelo sebi kao jednu od zadataka praksu ‘tekstualne kritike’. Ovaj izraz ne znači što većina ljudi pretpostavlja; ono što to zaista znači je uspoređivanje različitih rukopisa (i drugih dokaza) staroga teksta kako bi analizirali razlike između njih i rekonstruirali ono što je ‘izvorni’ tekst govorio. Tako je grčki Stari zavjet, Septuaginta, bio obično gledan kao samo jedan izvor dokaza za rekonstrukciju originalnoga hebrejskog teksta (koji je, do otkrića poput ‘svitaka s Mrtvog mora’, imao srednjovjekovne židovske rukopise za najranije svjedoke… rukopise koje ćemo zvati MT). LXX (= Septuaginta) se činila nezadovoljavajućom jer se činilo da je neprecizan prikaz hebrejskoga. Ovo nikada nije bilo vrlo pošteno i nedavna otkrića predlažu da hebrejski rukopisi iz kojih je LXX prevedena imaju svako pravo da im se da ništa manje razmatranja nego MT-u. Nadalje, vrlo zanimljiva učenjakinja metodistica zvana Margaret Barker je vrlo razumno raspravljala da, gdje se LXX i MT razlikuju, to može nekada biti rezultat toga da MT-ov tekst ima prepravljena izvorna čitanja koja je rabinsko židovstvo gledalo kao prepovoljna za kršćanstvo. Još jedno nadalje: nekoliko tekstualnih kritičara (poput Amerikanca zvanog Epp) sada sumnjaju je li koncept ‘izvornoga teksta’ zapravo uspješna ideja kada se bavimo drevnim manuskriptima, i svetima i sekularnima. Ja dijelim taj pogled, i kasnije ću se tome vratiti.
Ali malo sam skrenuo s glavne točke pape Benedikta, kojoj se nadam vratiti u drugome dijelu.
Kada je Benedikt XVI. rekao da je LXX “neovisan tekstualni svjedok”, govorio je da je, u bilo kojem pokušaju rekonstruiranja ‘originalnoga teksta’ Staroga zavjeta, LXX jednako ugledan dokaz poput MT-a (hebrejski tekstovi korišteni u modernim sinagogama). Reformacijski pogled da bi ‘Sveto pismo’ trebalo biti prevedeno s ‘autentičnoga hebrejskog originala’ je veliko pojednostavljivanje. To je Zdravi Razum, ako razmislite o tome: zašto bi hebrejski rukopisi koji datiraju stotinama godina poslije Krista bili prioritizirani pored sada izgubljenih hebrejskih rukopisa koje su židovski prevoditelji u Aleksandriji dva ili tri stoljeća prije Krista imali ispred sebe na svojim stolovima? Zašto bi LXX, ‘Biblija’ koju je sv. Pavao znao i koristio, bio smatran inferiornijim puno kasnijem MT-u? Zaista: dopustite mi da se udaljim od glavne točke moga argumenta kako bih rekao da je vrlo moguće da je [LXX] mogla biti i Kristova Biblija: pretpostavka da je Sam Gospodin uvijek govorio aramejskim (ili hebrejskim) je dvojbena s obzirom na činjenicu da je živio veoma blizu velikoga grčkoga grada u dvojezičnoj Palestini. (I jeste li znali da su obavijesti u jeruzalemskome hramu bile na grčkome?) Sv. Marko zapisuje, u svome grčkom evanđelju, da je Krist govorio na aramejskome djevojci koju je oživio i mucavcu kojega je izliječio. Najočitiji zaključak, koji se iz ovoga može izvući, je da je obično pričao na grčkome, ali se vraćao na lokalni jezik, aramejski, kada je oživljavao mladu djevojku ili liječio hendikepiranoga čovjeka. U dvojezičnim društvima, često je da kozmopolitski međunarodni jezik svijeta ljudi i velikih događanja (engleski; grčki; francuski) zauzima drukčiju društvenu nišu od one koju zauzima stari lokalni jezik ognjišta i obitelji (velški; aramejski; gaskonjski sv. Bernardice). Utjelovljena Riječ bi tek kao dijete koje je tek prohodalo čulo od svoje Majke aramejski izraz za tatu, Abba. Bio je to jezik majki i djece.
LXX, onda, nije nimalo kao stari ujak Bob, koga se u pristojnom društvu sramimo zbog njegovih neotesanih manira (“Način na koji podriguje i slini dok jede svoj puding od riže otvorenih usta…”) I Aleksandrija (s kojom je LXX povezan) simbolizira visinu grčke kulture i civilizacije. Atena je u usporedbi s njom, postala poput nekog ustajalog mjesta. Aleksandrija je bila bogata i sofisticirana i u sebe je usisavala umjetnička i literarna bogatstva grčkoga svijeta. Njena knjižnica, osnovana i održavana kraljevskim pokroviteljstvom, bila je najveća na svijetu. Njeni knjižničari bili su veliki učenjaci helenističke antike. I njena židovska zajednica bila je bogata, humana, moćna i pokroviteljica umjetnosti. Ovo je razlog zašto je papa Benedikt bio u pravu smatrajući LXX sintezom grčke i židovske učenosti. I bio je u pravu smatrajući ovaj kulturni brak “posebnim i važnim korakom u povijesti Otkrivenja”. Nije bilo bez ruke Providnosti da je sv. Pavao bio zadubljen u LXX; da je kršćanstvo jahalo oko Sredozemlja na leđima LXX-a.
Znači, LXX nije samo prijevod hebrejskoga SZ-a; ono je u sebi božanski dan trenutak u procesu božanskoga otkrivenja; u nekom smislu, poput Crkvenog razlučivanja kanona Svetoga pisma. Ono stoga zaslužuje poštovanje za sebe i po sebi, i nije samo ili čak većinski nekakvo sredstvo za drukčiji cilj (poput rekonstrukcije hebrejskoga ‘originalnoga teksta’).
Ali taj koncept ‘originalnoga teksta’ je, kao što sam ranije napomenuo, ideja karakteristična za prosvjetiteljstvo, ali u sebi sumnjiva i sada ispitivana. Mislim da se najbolje može održati u vezi s poslanicom sv. Pavla (vjerojatno je morao jednom postojati neki određeni dokument koji je Feba fizički prenijela iz Korinta u Rim). Ali, čak i ovdje, postoji nadmoćna mogućnost da sve naše postojeće tekstualne forme sežu natrag do rane zbirke ili izdanja apostolovih zapisa. Jednom kad odete dalje od poslanica, naiđete na odnos između Predaje (oralnosti) i Pisma u kulturama koje su starije od izuma tiskanja, a posebno u antičkome svijetu. Djela su pisana o ovoj temi, i od sekularnih klasicista (poput Rosalinde Thomas u Balliolu [College]) i od novozavjetnih stručnjaka (poput Loveday Alexander u Sheffieldu [College]). Kratko ću napisati samo jedan dio ovoga: u fundamentalno pripovjedačkom društvu, pisana riječ je često služila kao rezerva za posao koji se obično radio usmeno. Ako ste nekoga učili kuhanju, ovo se praktički radilo na poslu, govorenom riječju, u kuhinji. Knjige o kuhanju su bile podrška, ali su pretpostavljale ono usmeno i, u reakciji na usmene upute, su bile tekstovi koji su težili k fluidnosti. (Možda i sami imate kuharicu u svojoj kuhinji koju ste, tijekom desetljeća, mijenjali, ispravljali, i dopunjavali kao rezultat svoje vlastite prakse kulinarskoga umijeća.) Čak i u pismima sv. Pavla možete naići na aluzije da će osoba koja je (fizički) nosila pismo njega ispuniti i objasniti ga primateljima.
Tako je ‘prosvjetiteljska’ ideja da biste mogli u principu rekonstruirati ‘originalni tekst’, ako biste samo imali dovoljno dokaza i dostatnu vještinu da ih razvijete, dvojbena (također stavlja disproporcionalnu moć u ruke onih koji se prozivaju Stručnjacima, i čije će ‘znanstvene’ zaključke generacija koja ih nasljeduje vjerojatno pobiti). Još dvojbenije je često protestantsko praznovjerje (praznovjerje zato što pogrešno ono, što bi trebao biti jedan funkcionirajući element crkvenoga života, čini idolom, popredmetljuje to) ili fetiš (fetiš zato što je parafilija, poput erotičke usmjerenosti na muževe uši umjesto na njegovu sveukupnost) da postoji statička ‘Biblija’ koja stoji kao test doktrine povrh života Crkve, i kojoj je taj život podložen i, čak forenzički, treba biti učinjen odgovornim. ‘Biblija’ je jednostavno životno važan element unutar cjeline, unutar nečeg što je traditio ili paradosis. I ovo bi nas trebalo, po mom mišljenju, dovesti do toga da privilegiramo ona biblijska izdanja koja su hranila i hrane Crkvu, koja su Oci i Sabori citirali, i koja su bila posvećena i autorizirana neprekidnom liturgijskom upotrebom. Stoga: tri puta hura za LXX.
I… moja zadnja točka… tri puta hura također i za Vulgatu*. I uvrstio bih u svoje klicanje odlomak o ženi preljubnici, u Ivanu 6, čak i ako nije ‘originalan’ dio Evanđelja, i 1 Ivan 5:7b, čak i ako to nije dio ‘originalnoga’ teksta svoje Poslanice, i zadnji dio Marka 16; takvi odlomci, kakva im god povijest bila, su još uvijek kanonski spisi. Usput, s Vulgatom (Vg) ne mislim na NeoVulgatu sv. Ivana Pavla II., koju smatram podređenom ‘pravoj’ Vg zbog ‘Prosvjetiteljske’ metodologije njene produkcije. Ona svakako nije ništa loše; ima Crkvino formalno priznanje. Ali jednostavno nema status, auctoritas, LXX-a ili prave Vulgate (pretpostavljam da bi jedna ili dvije tisuće godina intenzivnoga korištenja moglo unaprijediti status NeoVulgate!). I, na sretan način, nam i LXX i Vg daju tekstove koji imaju znatne sličnosti. Nije ni približno toliko često slučaj LXX-a protiv Vg koliko je to slučaj LXX+Vg protiv Ostalih. (Usput, dan kada Pravoslavlje napusti Textus Receptus bit će dan kada će, nadam se, moji pravoslavni prijatelji postati Stari vjernici!)
Stoga ne bacajte svoje engleske prijevode Vulgate, bili oni Dr. Challonerova revizija Douai-Rheims Biblije, ili Msgr. Knoxov prijevod, koji je danas nažalost podcijenjen. Zasigurno nema nikakve štete u RSV-u (pobrinite se da je ili ‘Katoličko izdanje’ ili da sadrži ‘Deuterokanonske knjige’, i nikada ne koristite feministički “New Revised Standard Edition”)… to je vjerojatno najbolja od modernih anglofonih Biblija i svakako je bolje čitati RSV nego ništa ne čitati… ali… pa, dao sam vam svoje preferencije!
* Ne uključujem u isti tri put hura MT, korišten u srednjovjekovnim i modernim sinagogama, jer je njegov tekst bio formiran, skoro dva tisućljeća, neovisno od, i do određenog stupnja vjerojatno u rekaciji protiv, Crkve. Sam po sebi ima, naravno, ogromnu vrijednost i interes kao svjedok povijesti post-jamnijskog rabinskoga židovstva našega sadašnjeg svijeta, židovstva koje je proizvod radikalne rekonstrukcije koju je dijasporsko židovstvo trebalo nakon što je uništenje jeruzalemskoga hrama učinilo tako velik dio židovske Biblije nepotrebnim.
