Puno se govori o klerikalizmu ovih dana, a neki ga čak optužuju za uzrok seksualnog zlostavljenja među svećenicima. Ali rijetko tko nudi konkretnu definiciju što to zapravo znači u današnjoj Crkvi.
Peter Kwasniewski, profesor filozofije, teologije, povijesti i glazbe te redoviti autor na stranici New Liturgical Movement daje svoju prilog ovom pitanju:
Ne poričem da postoje oblici klerikalizma koji su mučili zapadnu Crkvu kroz duga razdoblja njezine povijesti, i ne bih poricao da tradicionalisti trebaju biti na oprezu zbog ponovnog nastanka takvih oblika. Ipak, već dugo imam uvjerenje da su najgore manifestacije klerikalizma zapravo bile one koje su uslijedile nakon Drugog vatikanskog sabora.
Prenosimo odlomak o šest načina, prema Peteru Kwasniewskom, kako “klerikalizam” pokazuje svoje ružno lice u postkoncilskom svijetu:
1. Kada je svećenik, suprotno gotovo 2.000 godina jedinstvenoj tradiciji u apostolskim crkvama Istoka i Zapada, na misi okrenut prema ljudima (versus populum), neizbježno se nameće kao glavni sudionik u liturgiji, koji se nadima “nad” pasivnom zajednicom. Na taj se način prenosi poruka – bilo da svećenik to namjerava ili ne – da je on središte pozornosti, moderator, pa čak i odobravatelj okupljenih vjernika. Ovo je zaista učinkovit znak klerikalizma ako je takav ikada postojao. …
2. Kada svećenik kaže “zovite me Jimmy”, djeluje ležerno, govori viceve i priča pričice s propovjedaonice i “nije mu stalo do ceremonije”, on zapravo promovira kult ličnosti, Jimmyjev kult, umjesto poniznog prihvaćanja od Boga darovane službe u Crkvi kao neosobnog poslužitelja našeg Gospodina Isusa Krista, jednog od milijuna kojeg će Bog iskoristiti kroz povijesti. …
3. Ili pak, kada svećenstvo prenosi na laike službu koju su tradicionalno obavljali svećenici (npr. izvanredni poslužitelji svete pričesti), oni podupiru lažno mišljenje da jedino vrijedno “vjersko djelo” za katolike mora biti obavljeno u svetištu. Ovo je jedna od najgorih manifestacija klerikalizma. Pravilna uloga laika nije zamijeniti “ulogu svećenika” nego posvetiti svijet izvan crkvene zgrade…
4. Kada svećenici, biskupi, pa čak i papa ignoriraju ili preziru legitimne težnje i potrebe vjernika ili njihovog svećenstva; kada samo papa, samo njegovi suradnici, samo njegovi saveznici, znaju što je najbolje za sve ostale, bez obzira na obrazovanje, kompetentnost ili stručnost – suočeni smo s još jednim poznatim oblikom klerikalizma koji se može sažeti kao: “Bit će po mom ili ga neće biti.”…
5. Kada biskupi ili svećenici žele uplesti svoje osobno teološko mišljenje u svoje propovijedanje i pisanje, a ne slijede zajedničko i tradicionalno učenje Crkve, onda se sigurno suočavamo s osobito neugodnim oblikom klerikalizma.
6. Kada papa imenuje ambiciozne ljude za biskupe i dužnosnike u Kuriji umjesto da oponaša velike pape reformatore koji su tražili i po najudaljenijim samostanima i župama kako bi pronašli ponizne, svete i pravovjerne kandidate – ili kada ljudi koji su zaduženi za predlaganje biskupskih kandidata ne uspiju u svojim nakanama, onda moć klerikalizma postaje sve veća u rukama onih s osobnim ambicijama …
Inače, opširan intervju s prof. Peter Kwasniewski možete čitati na portalu Bitno.net ovdje
